Wednesday, September 16, 2015

Roman je ponornica koja izvire u čitaocima

Kolovoz 1983. provela sam u krevetu priklještene išijasom. 
To ti je sve od nekretanja, rekao je moj prijatelj Grga dok smo pili kavu.

Šta je biblioteka nego skladište knjiga ponornica. Tu su, a sakrile se. Dok ih ne uzmeš da čitaš. I ovaj roman je reka, ponornica. Teče, nečujno, i kad se najmanje nadaš, nema ga, sakrije se. Malo izvire on, malo knjiga koju čitam.
Na romanu Forsiranje romana reke sam za Zoe napisao posvetu: 23.12.1988. "Ovo nije posveta. Ovo je krik reke koja se izlila i traži korito. Š" Zoe kaže: Tada si umeo sa rečima, ali nisi imao pojma o životu. Bolje bi bilo da si ćutao, a umeo da se rveš sa životom. Knjiga je prvo bila kod Zoe, onda mi je knjigu razočarana vratila. Sada je u našem stanu. Ni sada ne znam nešto više o životu, ali sam naučio ono što mi je potrebno. Sada bih napisao drugu posvetu, ali mi treba druga knjiga, ova je dobila šta je zaslužila.


Tada sam rijeka i reka čitao kao su jedna reč koja zvuči isto. 1988. sam pisao pesme i koristio pisaću mašinu. Svaka pisaća mašina piše čitljivo. Za razliku od današnjih tekst procesora, ona koristi samo jedan font koji ne može da se promeni. Jednu veličinu slova i brojeva koje je, takođe, nemoguće promeniti, ni uvećati, ni smanjiti. Ako mi je bilo teško da uvlačim papir u pisaću mašinu, pisao sam na papiru. Rukopis ponekad sakrije slova, pa reči izgledaju nerazumljivo. Nekada nisam mogao da pročitam šta sam napisao rukom. Slova su bila nakrenuta na levu stranu, prava ili na desnu.
U vodu sam ubacio tri jaja. Nakon 3 minuta kuvanja sam izvadio jedno, nakon 4 drugo i nakon 5 treće jaje. Nije u redu da iz tri kokoške izađu tri jaja i da budu skuvana na isti način. Ako šerpica ne ume da skuva različito jaja, umem ja.
Razmišljao o pisanju pesama na različitim medijima. Prvo u romanima. Romani su idealno mesto za pisanje pesama. Duge rečenice, dijalozi, pasusi koji se završavaju na drugim stranama tako umeju da zamaraju, pa mi je uvek bio izazov da pronađem mesto u koje može da se ubaci pesma. Još ako se na tom mestu dešava ubistvo, pesma baš legne.Znam da pesnike najviše nervira kada napišem pesmu u njihovoj knjizi. Moju nikakve kraj njihove antologijske. A, pesmama svejedno. Svaka moja rukom pisana pesma pored odštampane se osećala se kao raskopčana košulja pored zakopčanog smokinga.
Dubravka je prva književnica koja je dobila Ninovu nagradu. U čemu ja mogu da budem prvi? Prvi pisac koji je pod pseudonimom dobio Ninovu nagradu, pseudonimom koji je sastavljen od Zoinog i mog imena. Ime od dva imena. Zoin Mihailo. Prema tome, moje ime je moje prezime, a pripadnost Zoi je moje ime.
Na srpskoj Vikipediji piše da je Dubravka jugoslovenska, hrvatska i holandska književnica, na hrvatskoj Vikipediji piše da je samo hrvatska. Ali je najdetaljnija srpskohrvatska Vikipedija gde piše, da je pored onih odrednica sa srpske, Dubravka i međunarodna književnica. Bravo. Već je 2015. a ja nemam svoju stranu na Vikipediji. Imam svoj blog Svet koji se menja. Na njemu vidim da se ja menjam, a sveta kao i da nema.
U 6 reči: Reka je presušila, ali mostovi nisu.
U Forsiranju sredstvo plaćanja je dinar. Zemlja se raspala. Danas bi Vanda vrištala kao da je dobila milijardu kuna. Njen švaca je ministar kulture. Tada smo imali jednog ministra kulture danas - sedam na istom prostoru, ali nismo postali kulturniji. Kulture nikada nije bilo ovako malo. 1988. nisam ni znao ko je ministar kulture, a tek nisam znao da li ima ljubavnicu.

Nobelovu za književnost dobio Naguib Mahfouz.
1029. Stigla je mala pošiljka od Radoslava. 
Kupili smo ti veoma lep sat. 
S njim možeš slobodno da roniš u vodi, a i svetli u mraku...

Sunday, June 21, 2015

Nešto može da se kaže i u šest reči

Velika ili mala, laž je laž.

Kraj je meseca, baš me preseca.

Nikada neću naučiti da te zadržim.

Kada te imam, nemam ništa više.

Ne pričaj da ćeš da zaćutiš.

San svakog praseta - svinja u parlamentu.

Kritički tvit je početak kraja diktature.

Nedelja je konopac za nas majmune.

Letujte u Srbiji, ma gde bila.

Kako to došlo leto bez referenduma?

Učite decu da pobeđuju samo sebe.

Thursday, June 18, 2015

U potpalublju smo broda koji je potonuo

U jednom momentu koji sam propustio da zapamtim,
negde između dvadeset pete i tridesete godine života,
po prvi put sam osetio potrebu za specifičnim svakodnevnim ritualom.


Svako poglavlje knjige počinje početnom rečenicom romana koji je dobio Ninovu nagradu. Svako poglavlje se završava rečenicom iz romana, sem ukoliko se ne završi.
U potpalublju izlazi u vreme najstrašnije ekonomske krize. Denominacija dinara, skinuto 9 nula. Izdavane novčanice sa likovima Josifa Pančića (10 dinara), Njegoša (1.000 dinara), Dositeja Obradovića (5.000 dinara), Karađorđa (50.000 dinara), Jovana Cvijića (500.000 dinara), Ive Andrića (10.000.000 dinara). Izdavaštvu je teško, kao što je i danas teško. Ja ne moram da tražim izdavačku kuću, ja imam svoju, ali neću svoj roman da objavim u svojoj kući, u svom selu. Mogu da biram, da li da objavim štampanu knjigu ili elektronsku. Štampanu mogu da objavim u 4 primerka. Mogu i u 1000, ali gde da nađem tolike čitaoce? Vladimiru pomaže tašta, meni treća tašta nije živa, pa ne može ni da pomogne. Meni je za objavljivanje prve kompjuterske knjige pomogao otac. Kasnije mi je priznao, dao sam ti pare, ako ne uspe, nisu velike pare, ako uspe, tek onda nisu džabe bačene.
Svaki roman je kratak, ako je dobar, i predugačak, ako nije.
Prvi debitanstki roman koji je dobio Ninovu nagradu. I moj je debitanstki, samo sam ja sedi debitant. 
Roman nije dete kome daš ime kad se rodi, a ne znaš ni ko je ni kakav će da bude. U potpalublju bi kao moj roman mogao da bude U gepeku svemirskog broda. Želeo sam da odem, sakrio sam se u gepek auta, ali nisam znao da je to svemisrki brod. Putujem ka zvezdama, ne preko granice države, nego granice Sunčevog sistema.
1994. Ova godina deluje veoma duboko kada se pogleda iz 1900. godine, mnogo duboko, skoro nesagledivo, kao što nama iz 2015. izgleda nepredvidivo 2094. godina, kada nas više neće biti na ovom svetu, najverovatnije ni naših grobova. Verujem da će svet postojati. Iako je 1994. ostala iza nas, da li možemo da je ostavimo tamo gde joj je i mesto.
Kada imate 2 godine onda vas svako nečemu uči. Ćerka ima 2 godine i pokušavam od nje da naučim ono što nisam mogao od starijih. Propušteno, ono čemu nisam dorastao kada sam bio sam. Kada sam ja dobio dete, moja školska drugarica je postala baba. Lakše je njoj bilo da se igra sa unukom nego ja sa detetom.  
Nobelovu nagradu za književnost je dobio Kenzaburo Oe. Uvek su mi bila ubojita kratka prezimena. Zašto u Srbiji ne postoji prezime Ić, prezime sa samo dva slova? Ime može i dugačko da bude, ali prezime mora da bude kratko. Lako za pamćenje. Kada se ne bih zvao Zoin Mihailo, zvao bih se Mihailo Ić, i znam da bi opet grešili, prepravljajući mi ime i prezime u prezime Mihajlović, jer ljudi ne slušaju šta im pričaš, nego što čuju uklapaju u ono što znaju i tako uvek manje uče nego što mogu.

Vladimir nije RatIMir.
Otišli su Bukovski i Vladimir Bulatović Vib. Imali smo nekada I posle Tita, Tito, pa je red da sada imamo I posle romana, roman,što i ne zvuči tako loše i istinitije je.
Propala je kompanija Komodor koja je proizvela prvi kompjuter koji sam koristio, prvo Commodore 64, onda Amigu 500. Kompjutere o čijem sam korišćenju napisao nekoliko knjiga, koje su se odlično prodavale, jer svako ko je kupio kompjuter je kupovao i knjigu o svom kompjuteru.Čak i kada su znali nešto, kupovali su knjige jer nisu znali sve. Hteli su da saznaju i ono skriveno. Oni su kupovali knjige, moja izdavačka kuća je rasla i jačala, pa sam objavljivao sve više knjiga.
Pisanje na pisaćoj mašini i pisanje na kompjuteru se veoma razlikuju. Ali, osećaš se dobro kada naučiš da uvlačiš papir u mašinu bez popravljanja. Čuješ svako slovo koje pritisneš. Neka slova su posebno naglašena. Sa kompjuterom je pisanje tiho, ma koliko jako udarao po tastaturi. Papir iz pisaće mašine možeš da zgužvaš i baciš u korpu. Napisano na kompjuteru, ne možeš da zgužvaš, ali možeš da obrišeš i tako proslediš u aplikaciju "korpa", u kojon nijedan dokument nije zgužvan. Po tome se i prava i elektronska korpa razlikuju. U elektronskoj je sve lepo složeno, kao da je popeglano. U pravoj korpi svaki papir je zgužvan.

U potpalublju me obasjava nacrtano sunce.


Monday, April 20, 2015

Ljudi su nekada imali pet prstiju na ruci, onda četiri, a danas samo srednji.

1975. godina. Godina u kojoj sam prvi put otišao od kuće. Posle 26 godina otišao sam drugi put od kuće, ali da živim, a ne da se vratim.

U životu doživimo nekoliko početaka. Polazim na studije u Beograd i upisujem dva fakulteta. Ekonomski koji je i moja Zoe završila i moj otac Jovan i Astronomiju koju sam voleo. Samo sam Ekonomiju završio, a Astronomija je ostala za neko drugo vreme, mislio sam. To vreme nikada nije došlo. Ekonomija o onome na Zemlji i Atronomija o svemu van Zemlje. Prva naseljena planeta u svemiru nam je bliža od čoveka koji prolazi pored nas. Ako planete ne nastaju na isti način, onda su životi na planetama potpuno drugačiji.
1959. godine Ninova nagrada nije dodeljena, iako je te godine izašao roman Miograda Bulatovića Crveni petao leti prema nebu, ali je nagradu dobio 1975. za roman Ljudi sa četiri prsta. Da je dobio 1959. bio bi najmlađi dobitnik sve do Vladimira Arsenijevića koji je nagradu dobio za delo objavljeno u godini kada je imao 29 godina, ali Bulatović nagradu nije dobio. Kada sam kao mali čuo reč podzemlje, pomislio sam na podrum i to na onaj deo u zgradi u kojoj sam živeo, koji se zvao atomsko sklonište. Podrumi su bili napravljeni od letvi, pa je svako mogao da vidi šta se u podrumima nalazi. U zgradi je živeo i fotograf koji je od svog podruma napravio sobu za pravljenje ili osvetljavanje fotografija. Atomsko sklonište je bilo napravljeno od betona, veoma debelog betona sa čeličnim vratima koja su se teško i otvarala i zatvarala. Napravljeno da nas štiti od bombardovanja, od atomske bombe, sklonište koje smo koristili 1999. godine kada su nas bombardovali nekadašnji saveznici, sada protivnici. To je za mene bilo podzemlje, mesto pod zemljom gde živi neko ko je zaštićen od svega spolja. Uvek kada sam bio u atomskom skloništu neko je plakao i neko se kajao. Mada su stariji dečaci pričali da oni još stariji koriste sklonište da bi bili sa devojkama, pa sam od atomsko sklonište uspeo da napravim konstrukciju da su devojke koje oni dovode u sklonište bile prave - bombe.

Umro je Ivo Andrić, jedini srpski Nobelovac, pisac koji nije dobio Ninovu nagradu.13. marta, istog dana kada smo 2001. godine Zoe i ja došli u Beograd, verujući da ćemo tu ostati dok se ne odselimo u neko drugo mesto. Zoe je došla da se ne seli. Ja sam došao da bismo otišli na neko drugo mesto.
Bil Gejts i Pol Alen osnovali Majkrosoft. Toliko sam knjiga objavio o Windowsu, aplikativnim programima, ali se svaka sledeća prodavala sve slabije. Dok je Windows 98 imala preko 1100 strana, Windows 8.1 svega 300 strana. Windows 98 je bila u tvrdom povezu, poslednji u broširanom. Windows 95 je izašao u 10.000 primeraka, što je danas nezamislivo. Jedina kolorna knjiga o Windowsu je objavljena o verziji Vista i bila najveći promašaj u izdavačkoj delatnosti, kao što je bio i Windows Vista za Microsoft.
Otvorena je prva pešačka zona u Beogradu. Uvek kada se otvori pešačka zona javljaju se vozači zapomažući da će saobraćaj potpuno da se poremeti, da će biti nesnosne gužve, da neće moći da se živi. Naravno da se to nije desilo.
Rođen je žestok pisac Marko Vidojković, koji još nije dobio Ninovu nagradu, ali koji će je dobiti, ako nastavi da piše. Bez eksperimenta nema pisanja.

Sunday, March 29, 2015

Pisac izdaleka, iz kraja u kom su reči vrednije od svakog drugog blaga

Neka bude, da ne bude nisam znala, da ne bude nisam znao, da ne bude nesporazuma, od samoga početka, neka bude: užas. 

Pišem, dok ima reči. Ne bi da bude 2003. ali mora, po redu je. Bila je dovoljno 2002. pa može i da se odmori, zauvek, da bude neka druga, da ne bude uvek isto. Ima ljudi koji bi večito povavljali godine, one uspešne za njih, ali da je svet tako uređen, nikad se neko drugi ne bi rodio. Ljudi broje  godine po redu. A, kad ih se sećaju sve se pomešaju, u neredu, pa poslednja dođe pre prve, srednja na vrh svih. Kada ih trošimo, godine idu po redu. Kada ih potrošimo, sve se izmešaju, naprave neki svoj red.Godine su jedinstvene kao i mi. Jednom se pojave, jednom se pojavimo, i nikad više.
Vladan Matijević je rođen u Čačku, kao i ja. I danas živi u predgrađu, makar tako piše ne Vikipediji. Moj otac je rekao da su Kulinovci, gde se rodio, nekada bili selo kod Čačka. Onda su Kulinovci postali prigradsko naselje. Danas su deo Čačka. Kao i piramide u Kairu, za koje smo u osnovnoj školi učili da su sagrađene u predgrađu Kaira, a kada smo ih posetili 2003. godine, one su bile u Kairu. Pisac zaposlen u galeriji. Ja, pisac zaposlen u svojoj izdavačkoj kući. Ne može da živi od pisanja, ali može za pisanje. Kada mi je ciganka kojoj sam otvorio vrata daleke 1973. želela da uzme neki dinar, tražila je da mi gleda u dlan. Dao sam joj, ne želeći da verujem u ono što će reći, jer sam hteo da joj dam umesto novca koji je tražila hleba i pekmeza, da, kada mi je ta ciganka rekla da ću da živim od knjiga, ja sam mislio da ću postati pisac, ali nisam postao, već sam napravio izdavačku kuću i živeo od knjiga.
2003. godina je Međunarodna godina slatke vode, koja je nikada nije bila slatka, jer kad je slatka, ona je šećerna voda, kada je slana ona je morska voda, kada nema miris, ukus i boju, učili su nas nekada, ona je prava i jedina voda koja može i sa velikim V da se piše. Volim sa braćom da odem na izvor u zabran i pijem vodu sa izvora. Volim da pijem vodu i iz bunara na imanju dede Ivanka i sa bunara sa koga je deda Dušan donosio vodu. Majka se plaši kada ja vadim vodu iz bunara, valjda zato što jedna majka odmah zamišlja kako njeno dete vade iz bunara. Ali, i 2003. je i evropska godina invalidnosti. Voda je u većini zemalja sveta invalid. Rado bih u invalide pretvorio one koji od pijaće vode naprave onu sa kojom ne smeš ni da se okupaš.
Ako ste umorni, idite da spavate, rekao je Đinđić koga je pronašao metak, koji je morao da ga pronađe. Đinđić spava, ali je budniji od nas. Đinđića su ubili, ali je danas u glavama više ljudi nego što je bio dok je živ bio, u glavama ljudi gde metak ne može. Ako mene jednog dana ubiju zbog onoga što sam pisao, biću srećan. Mada bih više voleo da me ubije prejaka reč, neko jak metak.
Počela je da radi Vikipedija na srpskom jeziku. Bila je na srpskohrvatskom, pa se razdvojila na onu na srpskom i na hrvatskom. Na srpskom 2015. ima preko 316.000 članaka 29. marta 2015. kada ovo pišem, srpskohrvatska ima preko 394.000, a hrvatska 154.000. Registrovao sam se i uskoro počinjem da pišem o sebi.

Kuc, kuc, slovo po slovo, reč po reč i Kuci dobija Nobelovu nagradu za književnost. Sramota me kada čitam ono što sam napisao i šta su drugi napisali. Čekam varvare da dođu i zapale sve što sam napisao. Samo me jedan u gradu zvao Šo, većina Šoki, pa nisam postao Gospodin ni Fo ni Šo. Dok nisam pisao živeo sam u doba mekano, sada dok pišem kao da živim u Doba gvožđa. Dajem svoju knjigu da je čitaju i majstor, iako nije Majstor iz Petrograda, i učitelju, i pevačici i vozaču taskija, ako je neko pročita do kraja, biće još onih koji će je pročitati do kraja. Moj život traje u moje doba, Život i doba Mihaela K je njegovo doba, koje može da se poklapa kalendarski, ali nisu ista. Nisam imao Isusovo detinjstvo pa ne mogu ni Isusov život. Nedeljnik Vreme je u broju 666 objavio da je Kuci dobio Ninovu nagradu.
Vladan Matijević od prve verzije romana Van kontrole iz 1995. napravio drugu, drugačiju, i objavio 2013. pa pisac umesto da živi od pisanja, čeka penziju da bi mogao da piše, pisac premešta rečenice, kao da se u novoj verziji drugačije seća iste knjige, kao da mu je prvu knjigu pričao neko poznat, a ovu novu, on sam piše. Moja sadašnja vezija romana je ovakva, ali ako bude sledeće ona će biti drugačija, skoro neprepoznatljiva. Kao i što je francuski prevod romana Van kontrole nazvan Jadi mladog Arnolda, i moj roman će imati drugi naziv, kao što sam ceo život živeo i imamo prezime na ić, sada se zovem Zoin Mihailo, pa mi je ime postalo prezime. Dokaz da se svet menja i da se mi u svetu menjamo. Ali, ma koliko menjali ono što napišemo ljudi će čitati, sa više ili manje razumevanja, razumišljanja, pa izgleda kao da ne pišemo jednu knjigu, nego kao da smo napisali za svakoga neku drugu knjigu, koja se samo isto zove.

Kompjuter biblioteka je 2003. imala 58 cipova u Narodnoj biblioteci. Lepo je bilo objavljivati sve što mi je izgledalo i malo zanimljivo, jer sam razmišljao da ako nema onih koji su zainteresovani, da ću ih ja knjigom privući, nekome pokazati drugi put kojim bi mogao da pođe. Tolike objavljene knjige znače mnogo, jer svi imamo posla, i prevodioci, lektori, priprema za štampu, štamparija, prevoznici, magacioneri, knjižare, biblioteka. Samo su tada, i više nikada, objavljene knjige o ColdFusion, Ekstremnom programiranju, StarOfficu, UML sa Rational Rose, DHTML, Apache 2. 
I pažljivo pratim kako on, blago podižući ramena, nadima grudi, i kako strašno razjapljuje usta, ispuštajući, za potrebe kraja više nego dovoljno užasan, nemi vrisak.

Wednesday, March 25, 2015

Vir ponekad pustim da me nosi, nekad mu kažem da se nosi

1974. Vir, roman koji je dobio Ninovu nagradu, najkraćeg naziva, sa samo tri slova u naslovu. Jure Franičević Pločar rođen na Hvaru na kom sam sa Zoe bio 2005. Rođen kao šesto dete, kao što je moj otac Jovan bio jedno od šestoro dece. Roditelji nisu znali da su rodili pisca, jer roditelji nikada o detetu ne razmišljaju da će biti pisac, slikar, gitarista. Pločar, koji je počeo pisati za vreme II svetskog rata. Prvi roman, Gluha zvona, je objavio 1956. godine kada sam se rodio, zvona nisam čuo.
Vir je objavljen 1974. Tek 2013. Goran Gocić dobija Ninovu nagradu, za roman koji u naslovu ima, takođe, tri slova Tai. Kada mi je Goran potpisivano knjigu u narodnoj biblioteci, razmišljao sam da svoj roman nazovem Zid, i da to bude treći roman tako kratkog naziva. Vir, Tai i Zid. Ali sam već sutradan odustao.
U užem izboru za Ninovu nagradu Usta puna zemlje Branimira Šćepanovića i Foliranti Mome Kapora. Danas mi se čini da su nam usta i sećanje ostala puna foliranata. Momo Kapor je pisao za Nin, ali Ninovu nagradu nije dobio. Ako bih svoj roman nazvao Zoe i dobio Ninovu nagradu, nagradu bih poklonio Momi Kaporu koji je takođe, napisao roman Zoe, ali nikada nije dobio Ninovu nagradu, jedinu nagradu koju je želeo da dobije. Bio bi to treći roman najkraćeg naziva, od tri slova.
Kod nagrada je uvek tako. Možeš da imaš odlične romane, i da godinama ulaziš u najuži izbor. Ali da tvoji romani gube trku u poslednjim santimetrima trke. Sve dok ne dođe dan kada više nemaš roman.I ne mogu da ti daju nagradu, jer se nagrada daje za roman te godine.
Vir je prirodna pojava, ali se osećamo neprirodno kada nas uhvati. Kružno kretanje vode kada su sudare struje. Ima i mesto Vir u Crnoj Gori i Francuskoj, i ostrvo Vir i film Vir i roman Vir.
1974. u EI Nišu je počela proizvodnja TV aparata u boji. Ali je crno ostalo crno.Deda je rekao da je na crno-belom programu zamišljao boje, ovako je sve servirano.
Aleksandar Solženjicin je proteran iz SSSR-a, a dobitnik je Nobelove nagrade za književnost.
Skupština SFRJ je donela novi Ustav koji je bio najduži ustav na svetu.
Završena je Beograđanka ispod koje je bio kisok sa najboljim vršlama.
1974. godine Tito je proglašen za doživotnog predsednika. Izašla iz proizvodnje prva generacija Golfa. Koji i danas živi na našim putevima. Mada i Tita često spominju, naročito kada zalutamo na putu kojim idemo, pa nam treba neko da nas vadi.
1974. je izmišljena Rubikova kocka koju do danas nisam ni pokušavao da rešim. Uvek sam više voleo šareno, nego jednobojno.



Wednesday, March 18, 2015

Ratna srеća

Malo prije bile su tu livade, divljake i žbunje oko puteljaka. Sada se puteljak raširio, progutao sve oko sebe, obukao asfalt, po sebi naslikao bele i žute linije, isprekidane i pune, i pustio po sebi brundajuća prevozna sredstva koja najbrže što mogu nekud žure, kao da beže od nekoga. Onaj koji vozi ne vidi ni livade, ništa ne vidi, samo vidi ono mesto gde treba da stigne i tako propušta život.
Imamo sreće sa ratom, rodili smo se posle svih ratova. Ostali su nam samo ratovi u duši, dugi kao stogodišnji. Ginemo, ali idemo dalje. Podižemo sebi spomenike i ostavljamo ih u korovu.
1973. je objavljeno manje dobrih romana. 
Pisac uvek ima roditelje, samo nekada rano ostane bez njih. Lalić, imenjak, Mihailo, ostao je bez majke Stane kada je imao 4, a bez oca Todora kad je imao 7 godina.
Pisci ne vole da menjaju svoja dela nakon objavljivanja, ali je Mihailo Lelejsku goru tri puta menjao za 33 godine, menjajući rečenice, opise. Da bi gora bila bolja.
Mihailo Lalić, pisac kome je tema NOR, skraćenica koja ne znači "neću o ratu" nego Narodno oslobodilački rat. Nekada su se pisci rađali na selu, na čistom vazduhu, među domaćim životinjama i ljudima bistre pameti. Zamisli selo koje se pominje još 1614. godine, kada je imalo više kuća nego danas. Nešto se dogodi sa ljudima i mestima, pa razvoj mesta stane, ljudi su uvuku u sebe, pa se ne prave nove kuće, rađa se manje dece, a i ono što se rodi, ode bliže ili dalje. Ima ga, ali kao da ga nema. Ućuti. Uvek jedno mesto treba da ima nekoga ko će da piše o mestu, jednog ili više, i da se tako radilo, pisalo, sada bismo znali da se odnosimo prema svemu što nam se događa na pametniji način. Ali tako se nije radilo, pa se ni danas ne radi. Neuki dolaze na vlast pa ponavljaju greške, načitani dolaze na vlast pa prave greške kojima se teško vidi pravo lice.
Kad se rodiš na selu, možeš u šumu da pobegneš od ljudi, i da se sačuvaš među divljim životinjama. I one te razumeju, pa te ne diraju.
Od gladi ne možeš da se igraš, kao što ne možeš da se igraš ni kada se prejedeš. Kada bismo se kao deca igrali Sunčevog sistema, ja sam voleo da budem Saturn, zbog prstenova. Devojčice su bile Venera, Zemlja. Sunce nikada nisam bio, pa sam znao da nikada neću biti ni car, ni kralj, ni predsednik mesne zajednice.
Kakav je čovek? Od kakvog materijala? Od najčvršćeg ali i najslabijeg. Ne možeš da slomiti, ali ga možeš i oduvati. Kada sam bio mali govorili su roditelji u istom danu da to nije za mene, ali da to mogu, da nisam tome dorastao, ali da je vreme da to uradim.
1973. Đina Lolobriđida je bila gost Festa. Devojčicama smo govorili: Gde si Đina,  a devojčice nama: Gde si Lolo. Otvorena nova zgrada Narodne biblioteke. YU grupa objavila prvi album srpskog roka. Za jedan dolar je moralo da se da samo 17 dinara.
Dušan Makavejev optužen za rušenje ugleda države i njenih predstavnika filmom W.R. - Misterija organizma. Organizam smo čitali kao orgazam.
Nobelovu nagradu za književnost dobije o Patrik Vajt. Najznačajnija dela su mu Vos, Na ognjenom vozu, Oko oluje, Priča Teodore Gudman i Noć lupeža.
Kada vidiš orla na nebu šta vidiš? Neko vidi slobodnu pticu, neko vidi kradljivca svega što može da uhvati, odnese u gnezdo i pojede.
Po romanu Hajka film je režirao Živojin Pavlović, takođe, dobitnik Ninove nagrade.




Sunday, March 15, 2015

U peščaniku se pesak kreće da se ne bi videlo dvoje koje se gledaju

Treptanje senki koje rastaču ivice predmeta i razbijaju površine kubusa, odmičući plafon i zidove po ćudi grebenastog plamena koji se čas rascvetava, čas vene, kao da se gasi. Dobro je dok nas naša senka prati, dok liči na nas, ali dođe dan kada se ona odvoji od nas i počne da živi svoj život, kao da joj nismo potrebni, sve je naučila, ne treba joj ni sunce, samo ulica po kojoj se vucara, zidovi po kojima skakuće, barice kroz koje prođe a ne ukvasi se.
1972. godina. Danilo Kiš, prvi pisac koji je vratio Ninovu nagradu za roman Peščanik. Iako je vratio, ona je ostala kod njega, zalepljena za njegovo ime, da je dobio. Ne mogu nagradu nekom drugom da daju, jer je nagrada samo Kišova. Kako neko da prihvati tuđu nagradu, pa da kaže Dobio sam Kišovu nagradu.  Kada se vraćanje jednom dogodilo, ponoviće se, uvek se ponovi.

Svi smo mi jedinstveni, ali su nam senke iste. Senka moga dede Ivanka te 1972. godine bila je senka čoveka kome se ispunio životni san, da dobije tekuću vodu ispred kuće. Od dobrih prihoda napravljen je privatni vodovod, iskopana dva bunara, pa je voda potekla. Nama danas voda u stanovima i kućama izgleda kao normalna pojava, ali nekada nije bila.
Epidemija velikih boginja u SFRJ.
Posle 34 godine nastao Peščanik kao skup intelektualaca građanske orijentacije. Ako vam je dobro, onda ništa. Ćovek ima stalnu potrebu da mu je dobro, tako da čak i veštački stvara osećanje da je sve u redu iako nije. Čovek mora, nekada, svesno, da razbije osećaj dobrog kod sebe, jer je osećaj lažan. Mozak neće da se troši, zamara, voli da ponavlja isto u nedogled. Kao kada vozite auto istim putem, sve se dešava automatski, kao da mozar radi na leru, ali sve se menja onog trenutka kada krenete drugim putem na istu destinaciju, mozak se tek tada uključuje i počinje da radi. Nije nam dobro, to nas naš mozak laže, da ne bi morao da se napreže, troši, traži rešenja, rešava probleme.
Kišov otac je priredio jugoslovenski red vožnje železničkog, autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja. Redovi vožnje su tačni, ali postoje da bi se znalo koliko kasne vozovi, autobusi, brodovi, avioni. Kada sam se vraćao kući u vreme velikih praznika, autobusi su bili označeni brojevima od 1 do dvocifrenih i bili parkirani okolo stanice po sporednim ulicama. Kada bih zakasnio za onaj autobus za koji sam imao kartu, morao sam da čekam sledeći koji polazi za nekoliko sati. Uvek su morali da polaze na vreme, a da dolaze kada stignu.
Kao u peščaniku, kroz koji sitan pesak iz gornje posude polagano klizi u donju, pesak nam samo odvlači pažnju od dva lika koja su okrenuta jedan prema drugom, dovoljno su blizu, ali i dovoljno odmaknuti da pesak može da prođe, ta dva lika su suština vremena, vremena koje teče i kad nema peska, kada se sav pesak preseli u donju posudu, pa neko okrene peščanik, da pesak nastavi da se kreće, što smiri dva lika. Legenda kaže da se ta dva lika u peščaniku ponekad i nasmeju, ali samo onima koji ne gledaju u pesak nego u osmeh likova.
Peščanik i svaka druga knjiga je kao jedno zrno u peščaniku, koje se ne vidi od drugih zrna, koje i da je zrno od dijamanta, kratko zasija onima koji budno gledaju. I to je dobro, da i najveće može da prođe kroz peščanik a ne da se zaglavi, spreči druga zrna da prođu. I nema knjige na svetu koju su svi živi pročitali, nema ni one za koju su svi živi čuli. Knjiga koja dobije nagradu diže prašinu, ali prašina ne zna da leti, već se slegne i zbuni pisca više nego što ga oneraspoložuje to što njegovu knjigu niko ne kupuje u knjižari. Zamislim svoju knjigu među drugim knjigama, ja je vidim, ali je retko ko vidi, češće vidim kako je neko zatrpava drugom knjigom koju je pregledao i odbacio, zatrpava moju koju nije ni pogledao, i tako je zauvek gubi.
Već 1978. godine Kiš vraća Ninovu nagradu kao protest zbog pisanja protiv njegove knjige Čas anatomije, knjiga je osporavana, osporavan i Kiš.
Bolje da se nađemo među nenagrađenima, nego nagrađenima, ako ne možemo da podnesemo da nas kritikuju. 
Hajnrih Bel je dobio Nobelovu nagradu za književnost. I klovn misli, samo ga na dvoru ne uzimaju za ozbiljno, a klovn je ozbiljan, samo ono što kaže ume ponekad i da nasmeje.
P.S. Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima.


Monday, March 9, 2015

Roman o Londonu u Beogradu, Čačku i ko zna gde još

Svi se pisci romana slažu, uglavnom, kad je reč o svetu u kom živimo. Došlo je vreme da se promeni žiri života, rekonstruiše, žiri koji odlučuje šta je dobro za dušu, koja knjiga nije kao druge, ali je knjiga.
Počela je primena poštanskog broja u SFRJ, pa svaka adresa u sebi sadrži pored naziva mesta i broj, Beograd je postao 11000 Beograd, 21000 Novi Sad, 31000 Titovo Užice, 41000 Zagreb, 51000 Rijeka, 61000 Ljubljana, 71000 Sarajevo, 81000 Titograd. Slanjem knjiga u najdalje krajeve zemlje, polako su mi se urezivali u pamćenje, jer bih sve u broj da pretvorim, brojevi mesta u SFRJ, pa sam znao napamet ne samo brojeve sa nulama nego i poštanske brojeve mesta kojima su sve cifre bile različite.
1971. godina je počela u petak, ali srećom da to nije bio petak 13.

Miloš Crnjanski, još jedan Ninovac koji se rodio u jednom veku, a nagradu dobio u sledećem. Radio se u XIX, nagradu dobio u XX. Ja sam se rodio u XX, a Ninovu nagradu ću dobiti u XXI veku. Za XXII vek neki novi Ninovci. Ali bih više voleo da nagradu dobijem sa 60, a ne sa 78 godina. Još jedan pisac po kome je ustanovljena nagrada.
Crnjanski rođen u Čongradu. Na zemlji uvek postoje mesta koja su kazna za roditelje, koje niko ne može da zastavi, jer i u takvim mestima se rađaju deca. Kao da sam se ja rodio u Mihailovgradu, koji znam da postoji u Bugarskoj. Upisao Miloš studije medicine koje nije završio, kao što sam i ja upisao studije astronomije, koje nisam završio, ali sam završio studije ekonomije.U koritu u kom se mesi hleb majke nekada prepovijaju decu, koja su posle bila dobra kao hleb. Crnjanski je objavio Seobe one godine kada se rodio moj otac Jovan, 1929. a Lament nad Beogradom, 1956. kada sam se ja rodio.
Roman o Londonu koji sam napisao postaje Roman o Beogradu, ili RoB. O vremenu kada sam studirao i živeo. Jedan je život u Beogradu mene kao studenta, kada se šetam iz jednog dela grada u drugi. Na Novom Beogradu, u prvom soliteru do Hotela Jugoslavija, kod gospodina Petrovića, koji voli što slikam, ali me stalno upozorava da mu bojom ne uništim nameštaj. Preko puta Studentskog grada kada me je posećivao gazdaricin pas, pa sam morao da vodim računa na govanca. U Višnjočkoj banji kada sam na tranzistpru slušao u jutarnjim časovima Beograde, dobro jutro, Duška Radovića, pa tek onda išao u čitaonicu Biblioteke grada Beograda, da pročitam prvo sve dnevne novine, učim do 3, a onda zatvaram knjigu, kao da sam na poslu bio. Sve do Karaburme gde stanujem poslednje tri godine. Uvek u torbi nosim knjigu koju čitam od centra do stana. Kasnije je moju torbu nosio moj otac, da bi na kraju završila u očevoj garaži na ekseru, jer otac ništa ne baca. Jedan je Beograd na studijama, drugi sada kada pišem svoj drugi prvi roman, na Čukaričkoj padini.
Roman o Čačku, o vremenu kada sam pokušavao da gimnazijsku i studentsku ljubav pretvorim u srećan brak sa mnogo dece, ali deca se nisu pojavila, već se pojavila Zoe, poslednja žena. O detetu koje se rodilo i ličilo na mene samo dok nije pošlo u školu, onda se od imena pretvorilo u slovo, M. Ne samo da sam otišao iz Čačka, već majka reče, uvek to ponavlja, da bi bilo bolje da smo bliže, ali ne voli ona da smo tu na par koraka, kaže, da ste u Milanovcu, blizu, ali i daleko, ali ne suviše daleko. Otišao Kecom iz Čačka, vraćao se Pežoom i Fordom, a ako budem četvrti auto kupovao, biće to možda električni, možda automatik, možda dvosed, ali ništa od onoga što smo Zoe i ja imali.
Roman o gradu u kom nisam bio o gradovima u koje nisam stigao da odem, o posetama preko interneta. Svi neposećeni gradovi podsećaju jedan na drugi. Samo su slike bez emocija, nema nas u njima, ne osećamo miris, ulice kao da može u njih da se propadne.
Sovjetski vasionski brod Mars 3 se spustio na Mars bez ljudske posade. Ima predela na Zemlji na koja je mogao da se spusti Mars 3 i da izgled kao da je na Marsu. Ja bih poslao Mars 3 u džunglu, da šalje snimke sa Marsa. Stanovnici pustinje bi uživali. Stanovnici džungle bi se pitali zašto se putovalo daleko zbog onoga što postoji ovde.
Pablo Neruda je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Iako je otišao 1973. Mislilo se da su ga otrovale pristalice Pinočea koji je došao na vlast vojnim uradom, ali forenzičari su potvrdili nešto drugo, karcinom. Oni koji su verovali da je ubijen injekcijom u stomak i dalje veruju u takvu smrt, oni drugi, koji ne veruju ni sebi, veruju zvaničnim izveštajima, iako su zvanični izveštaji uvek najsumnjiviji.
Stanovnici dve Nemačke su ponovo mogli da se čuju telefonima. Pre rušenja Berlinskog zida.


Tuesday, March 3, 2015

Put ka nečemu kada ćemo se osloboditi svega

Budući da sam sred godina među kojima je kraj veku ljudskome..
Godina 1970. Sagoreo je Pramen tame. Kada su svi otišli on je čekao Dolazak na kraj leta. Pravim putem je išao na Hodočašće Arsenija Njegovana. Samo je jedan Borislav Pekić. Rentiramo život i od toga dobro živimo, da nam na kraju ne ostane ništa od života.Ostavljamo testament iako ništa nije naše, najmanje ono što imamo. Najviše je naše ono što smo poklonili, od nas sklonili. Kad nas sahrane pokretna i nepokretna imovina kao da se razbeži, sakrije, pa joj se trag izgubi i smisao.
Borislav je umro 1992. godine kada se rodila M. Rođen u Kraljevini Jugoslaviji, umro u Ujedinjenom kraljevstvu. Boris i lav. Bori se lav. Bor i slava.
"Bio sam član ilegalne studentsko-gimnazijske organizacije koja se zvala Savez demokratske omladine Jugoslavije. Uhapšen, osuđen, prvo na 10, onda na 15 godina, a pomilovan posle 5." 
Pekić je prvi pisac robijaš koji je dobio Ninovu nagradu.Vlast povezala pojam pomilovati  sa skraćenjem kazne, pomilovati kao kad te "majka" pomiluje pa ti odere kožu, kao "prijatelj" kad te pomije pa ti izvadi oko, eto takvo je to milovanje. Kada uhapse pisca on svakoga dana piše, makar skice romana, romane, makar skice priča, priče, makar skice drama, drame. Piše kao da sabijen prostor istiskuje reči, kao da nemanje orkuženja otvara vidike, kao da tišina stvara buku, kao da samoća gomilu tera na sve četiri strane sveta. Ako je jedan pisac bio u zatvoru, mora da će još neki biti u zatvoru, pa dobiti Ninovu nagradu.
Počeo je sa Vreme čuda. Ako je Pekić pio viski sa ledom, ja bih se zadržao na ledu. Emigrira u London 1971. godine. Ja nikud ne idem iz zemlje, ali ne ostajem u jednom mestu, već ih menjam. Nemam ja ćerku koja će moje neobjavljeno da objavi, kao što Pekić ima.
Pisac najduže fraze u srpskoj književnosti. Ako u filmu može da postoji kadar dugačak nekoliko minuta ili pola sata ili čitav sat, zašto ne bi i u knjizi postojala rečenica koja se nastavlja na svakoj novoj strani?
Nekada bežimo od pisanja, kao da nas pero juri kao strela, a češće bežimo u pisanje, da se sakrijemo u reči, između reči, iza smisla. Ako izbrišemo iz knjige rečenice, a to je danas lako u Wordu uraditi, na njihov mesto dođu rečenice koje nemaju ni početak ni kraj, pune su nepoznatih mesta, ljudi koji povraćaju umesto da govore.
Sanjao sam da mi zvoni telefon, fiksni, onaj sa brojčanikon na okretanje, beo, i ja se javljam. Neko iz Ninovog žirija, neka žena mi javlja da sam dobio Ninovu nagradu. Ali ja nisam napisao nijednu knjigu, kažem. Zato smo vam i dali nagradu. Pitao sam kako mi se zove roman. Ne znaju. Da li mogu da ga dobijem. Veza se prekida. Moraću nagradu da odbijem. Neću biti prvi dobitnik koji je odbio nagradu. Sada kada su mi dali nagradu, tek sada neću da napišem knjigu. Tek sada.
Radila se Biljana Srbljanović koja ima svoje skakavce.
Borislav Pekić je dobio ćerku, koja je rodila ćerku. Ja sam dobio ćerku, koja će dobiti ćerku.  


Sunday, March 1, 2015

Uloga moje porodice u mojim životnim ulogama

1969. godina. Prvi put imam 13 godina. Kada budem imao nekih drugih 13 godina, sledeći put, drugačije ću ih potrošiti, ima da ih rastegnem na dve godine.
Bora Ćosić objavio prvi roman Kuća lopova one godine kada sam se rodio. Iste godine kada se rodio Bora, dorila se i moja majka Emilija, Ema, keva, žena moga oca, svekrva koja je imala tri snaje, koju je najviše poštovala Zoe, treća snaja. 
Bora se u Beograd iz Zagreba seli i nastavlja školovanje, a ja dolazim u Beograd nakon školovanja. Uloga moje porodice se u mom životu smanjivala kako se smanjivala porodica. Bora je rekao za sebe: Rođen u Zagrebu, umro u Beogradu, živim u Berlinu. 
Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji  je prvo objavljena kao nezavisno izdanje. Moj roman ću prvo objaviti u svojoj izdavačkoj kući, nezavisnoj od bilo koga. Onda ću je ponuditi onima koji imaju lance knjižara. Roman koji ću objaviti prvo će se pojaviti kao jedna strana, a nakon toga će se prvo izdanje dopunjavati novim stranama, novim poglavljima, menjati, pretumbavati, pa će prvo izdanje imati najviše praznih strana. Znam da će čitaoci biti zbunjeni, ali uvek su bili razmaženi, kupe knjigu i žele da bude napisana od početka do kraja. Kao da pisac uvek zna da napiše kraj.
U Pragu se zapalio Jan Palah. Nekada su spaljivali žene osuđujući ih da su veštice, a sada se zapalio čovek jer živi u zemlji koja je veštica prema svom narodu. Pisac može da se zapali na trgu, može da zapali svoje knjige, i da počne da piše neke nove. Knjige uvek sagore svoga pisca, pa na kraju one ostanu, a pisac se pretvori u pepeo.
Ugrađeno je prvo veštačko srce sa kojim je pacijent živeo četiri dana. Kada u budućnosti budu ugrađivali pravo srce u robote, oni će postati pisci, bez srca umeće samo da slažu reči.

Više od pola preduzeća u socijalističkoj Jugoslaviji nisu sposobna da izmiruju svoje obaveze na vreme zbog nelikvidnosti i viška zaposlenih.Ništa se ne menja vremenom. Firme uvek imaju više zaposlenih nego što im treba, samo im nekada dobro ide, pa to mogu da izdrže. Tako je i moja firma imala i deset zaposlenih. Da sam tada ostao bez radnika, danas bih imao bogatstvo. To što nisam bogat, znak je da sam kasno otpustio radnike za koje nije postojao posao.
Čovek se prvi put sputio na Mesec, što je za Nila Armstronga bio mali korak, ali za nas ostale na Zemlji veliki. Kasnije su oni koji su bili na Mesecu došli u Beograd.
Predstava Kad su cvetale tikve skinuta sa repertoara JDP-a na intervenciju Tita u Zrenjanjinu, Tita koji je ostao poznat i po tome da je slao na odmor na otok one koji su sa njim sadili tikve i ostalo povrće koje može da se omlati o glavu.
Poslata prva poruka preko ARPANET-a, prethodnika Interneta. Onda su poruke počele da se umnožavaju, kao kada se oplođena jajna ćelija deli na dve pa dve na četiri. Sve dok se ne rodi čovek, kao poruka nad porukama.
Poslednji roman Bore Ćosića Mirni dani u Rovinju kao katalog predmeta u kući kroz koju su prolazili ljudi, uvek prolazili, ostajali samo u predmetima. Na buvljaku nijedan od predmeta ne bi bio ono što jeste. Jer predmeti nemaju pohranjenu priču o sebi kojoj bi se pristupilo pre USB-a. Ovako svaki predmet ima samo spoljašnost, a unutrašnjost krije u onima kojih više nema. Iako mu je vrednost neprocenjiva, skrivanje unutrašnjosti, skrivanjem priče, on izgubi vrednost i lako završi u kontejneru. Knjiga Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji sa posvetom je priča za sebe, više od same knjige. Stupio sam u vezu sa nekim sa Kupinda i poželeo da dođem do knjige. Samo 150 dinara. Još ako ima posvetu. Još ako prodavac zna nešto o posveti.

Friday, February 27, 2015

Mirisalo zlato na tamjan

1968. godina je zamirisala pobunom. Godina kao da je postala ostrvo u istim godinama, ponavljanja. Miris, zlato i tamjan. Slobodan je Novak. Ja sam slobodan jer ništa ne znam. U lektiri za školu je i Robinzon Kruso, koji sam tada čitao kao avanturistički roman, a sada kao roman šta možemo da napravimo od svog života. U vreme kada se žiri uplašio romana Kada su cvetale tikve, pa nagradu dao drugom. Neko upozna otok kao kažnjenik, a neko na ostrvu živi kao da je nagrađen. Hrvatski i srpski roman, jer mi se razumemo, ali  ne shvatamo.
Neko živi na moru, na ostrvu, otoku, a ima nas koji živimo u gradovima daleko od morske obale, ne na pjenu od mora, nego tamo gde se morski miris ne oseća, ne čuju talasi, živimo u gradu, a kao da živimo na ostrvu, kao da naš stan u zgradi sa nekoliko spratova zapljuskuje morski talas, iako vidimo da je okolo ulica, trotoar, pa onda tu je druga neka zgrada. I ta druga zgrada je na ostrvu. Nismo samo u zgradi na ostrvu, nego su is spratovi ostrva, i na spratu tih nekoliko stanova su ostrvo do ostrva. U gradovima kao da živimo u arhipelagu tih malih ostrva a ne u zgradama. Ljudi se malo posećuju jer je uvek neka bura između ostrva, nevreme koje njihov brod može da potopi.
Nekada sam živeo u zgradi koja je imala samo dva sprata, onda sam se preselio uveći grad i popeo se više, na šesti sprat. Nekada preko puta zgrade je bio park, sada je druga zgrada. Nekada nisam imao lift u zgradi, sada imam. Nekada sam živeo sa jednom ženom, pa sa drugom u toj zgradi sa dva sprata, sada konačno srećan sa trećom na šestom spratu.
Ogledam se u 1968. godini, ali se ne vidim. Ogledam se u ovom romanu, ali se ne vidim. Ako me vidite javite mi gde sam, nisam sa sobom odavno popričao.
Ostrvo je sinonim za roman. Roman je ostrvo. Pa je svaka biblioteka arhipelag. Zamišljam sebe i Zoe kako poslednje godine života živimo na nekoj obali ili na nekom ostrvu. Ali more ne vidim kao mirno, nego kao uzburkano, umesto vedrog neba, crni oblaci. Zoi se ova slika baš ne dopada, ali meni kao da zaokružuje moj životni put.
Dok se na moru kupamo, oko nas su Česi uznemireni jer im u zemlji kuva. Trupe Varšavskog pakta su ušle u Čehoslovačku, a ja sam gledao uplašene devojčice Čehinje i predložio roditeljima da neku od njih spasemo i povedemo kući. Ne moraju da se vraćaju tamo gde su sada tenkovi.
Premijera filma 2001: Odiseja u svemiru. 2001. moja Odiseja i seoba u Beograd. Napuštam ženu sa kojom više nisam mogao da živim, ali ne i dete. Kasnije sam shvatio da ostavljajući ženu sa detetom, sam napustio i dete, koje me danas tuži i neće da me vidi.
1968. premijera mjuzikla Kosa na Brodveju. Psovka je sastavni deo govora. Golotinja na pozornici. Imao sam kratku kosu, ali sam se borio da je produžim makar za santimetar, vukao je da makar malo padne na uši, kvario frizuru da izgleda kao da je vetar uvek tu. Kasnije uživamo u Formanovoj Kosi. Onda jednoga dana Džon Savidž gostoje kod Ivana Ivanovića i vidim suzu u njegovom oku dok gleda kadrove iz filma Kosa kada kasni na avion u kom odleće njegov drug na ratište.
1968. studentske demonstracije. Kasnije i Tito rekao da su studenti u pravu. I tako ih pobedio. Uvek pobediš nekoga ne kada mu govoriš da greši, nego kada mu kažeš da je u pravu.
Eksplozija bombe u bioskopu 20. oktobar koji danas ne radi kao da je pala bomba na njega. Onaj ko je podmetnuo bombu osuđen i ubijen nakon 10 godina, jer je pravda spora. Onaj ko je zatvorio bioskop nije osuđen. Bioskopi umiru, ali se rađaju neki drugi. Bioskopi su ostrva na kojima se dešava nešto nigde viđeno.
Osnovana je kompanija Intel koja je pionir računarstva i najpoznatija je po proizvodnji procesora. Procesor je ostrvo na koji staje sve više i više, mali univerzum.
Žaklina Kenedi, udovica ubijenog predsednika Kenedija se udala za grčkog brodovlasnika Onazisa, jer ne može čovek da bude sam na svom ostrvu.


Thursday, February 26, 2015

Ako si uhvatio nešto u mrežu, ne raduj se, za svakog ima mreža

Sve ima svoju mrežu, koja se ne vidi, mrežu da uhvati nešto u nju. Jutro ima mrežu, pa nas uhvati pospane da se sa danom borimo. Noć ima mrežu, uhvati nas svojom tajnom, mrakom, dubinom, skrivanjem onoga što je po danu tako vidljivo. I Erih Koš ima svoju mrežu u koju hvata knjige. Objavljivao je svoja dela pod pseudoninom E. Minić. Kao što ja pišem pod Zoin Mihailo.
Nekoga uhvate reči u mrežu pa piše kao da ne može bez pisanja. Nekoga uhvati izgovorena reč u mrežu, pa uvek nađe nekoga da mu nešto kaže, pa govori kao da ne može da stane.
Imati kita za kućnog ljubimca za mene je bio izazov. Bio mi je potreban je ogroman prostor, bazen u kome može da se kupa stotinu dece. Imati za ljubimca najveću životinju koja je ikada živela na Zemlji. Ja sam voleo mleko, ali ipak nisam mogao da popijem 400 litara dnevno. Da sam imao kita zvao bih ga Mali Mak.
1967. je objavljen Markesov roman Sto godina samoće. Zanimajući se za seks, naziv romana smo promenili u Sto godina samo 'oће, misleći da znamo kao izgleda žena koja neprekidno hoće. Pronađena je Muška voda pod Konjuhom kod Kladnja. Nismo je pili, ali smo osećali muškost ma šta jeli i pili, i kad ne bi jeli.
Bežeći iz jedne mreže upadamo u drugu. Neko upozna zakone mreže i hoće da postane njihov vladalac. Drugi neko kada ih upozna hoće da ih razbije, iseče na komade. Treći neko se pomiri sa sudbinom govoreći da je mreža jača od njega i da on tu ništa ne može.
Od svih mreža, najbolje hvataju mrežaste čarape. Prvo pogled. Mrežaste čarape moja majka nikada nije nosila, ali su nosile nečije majke. Na mrežastim čarapama se najlakše vidi kada su pocepane. Mislim da žena lakše zaplače kada joj se pocepaju mrežaste nego neke druge čarape. Ili su žene koje nose mrežaste čarape - takve.
Kada sam kao dečak sa tečom išao u ribu pitao sam ga zašto ne nosimo mrežu. Nosili smo desetak štapova. Nije u redu da budemo pametni sa mrežom. Ovako se sa svakom ribom nadmećemo, nadmudrujemo. Teča upeca iskusnu ribu, za mene su bile one neiskusnije. Jednom smo toliko ribe doneli kući da je majka rekla: Kao da ste lovili mrežom.
Nikada nisam igrao fudbal dobro, ali sam imao loptu, pa su me uvek uzimali u tim. Mali golovi, ili golići su imali krpljene mreže, nekoliko puta, nebrojeno puta. Oni koji bi izgubili meč krpili bi obe mreže.




Tuesday, February 24, 2015

Možda se Premijer promenio, ali meni je Vučić isti.

Ne umarajte Premijera sa svojim problemima, nije mu lako sa problemima koje ima Vučić.

Nijedan život nije kratak kao što smrt ume da bude kratka.

Ako Premijer nešto kaže, Vučić iz predostrožnosti ćuti.

Smrt nas teši da je dobro dok je ima, jer kada nje nestane nestaće i smisla života.

Uskoro će sve stvari koje imamo biti povezane preko Interneta. Mi ćemo da se isključimo i konačno počnemo da živimo.

Dan žalosti u Srbiji samo kada naši radnici poginu u inostranstvu, mada bi svaki dan trebalo da bude dan žalosti kada neko mlad ode preko.

Slika koju iz Srbije šaljemo u svet je 3D. Dajte Dajte Dajte.

Obnovili bismo mi sve posle prošlogodišnjih poplava, ali smo čuli da će ih opet biti, pa da ne trošimo bez veze pare.

Možda se Premijer promenio, ali meni je Vučić isti.

Neke od putnika u gradskom saobraćaju majka bi valjalo i danas da kupa iako imaju dosta godina. Dok ih je kupala, mirisali su.

Da je Đinđić živ bilo bi najbolje za njega i njegovu porodicu. Za nas, naravno, ništa nije dovoljno dobro dok ga imamo.

Vlast samo koristi trikove iz ljubavnog života naroda. Bolje je lagati da je sve u redu, nego priznati da je ljubavna veza već pukla.

Neprijatelj u Srbiji ne spava. On se lepo provodi.

Primitivizam će ostati da živi u Parlamentu. Živimo u doba stranačkog primitivizma.

Kada ljut vlast gađaš cipelom, vlast izjavi da narod nije bos.

Menadžeri Železare radiće pod nadzorom Vlade. Koja radi bez nadzora.

Premijer ne mora da ide na odmor, ali Vučić mora odmah da ode, bez odlaganja.

Nemojte nikome govoriti da je idiot. Sem ako niste Dostojevski.

To što je nekada obećavao Vučić pre dolaska na vlast nije ni blizu onoga što obećava Premijer da bi ostao na vlasti.

Premijer se ne meša u rad medija jer mediji rade baš po volji Vučića.

2008: U PONOĆ POČINJE PREDIZBORNA TIŠINA 2015: Izborna kampanja i dalje traje. Vlast najviše obećava šta će da uradi kada pobedi.

2008: AVALSKI TORANJ BIĆE IZGRAĐEN DO KRAJA GODINE 2015: U KNEZA MILOŠA IZGLEDA KAO DA JE BOMBARDOVANJE BILO JUČE.

San svakog stanovnika Srbije je da ne živi u siromaštvu nego u Srbiji.

2008: JANUARSKI ČEK ZA PENZIONERE U SRBIJI VEĆI 11 ODSTO 2015: Penzija je povećana iako je smanjena.

2008: FORMIRANA RADNA GRUPA ZA EDUKACIJU U KULTURI I MEDIJIMA 2015: Čim se radna grupa bude edukovala, preći će na edukaciju naroda.

2008: U SRBIJI GODIŠNJE 1.500 ŽENA OBOLI OD RAKA GRLIĆA MATERICE 2015: Nekontrolisane siledžije ubijaju, ali nekontrolisane žene - više.

2008: PROSEČAN ČOVEK SLAŽE 88.000 PUTA U ŽIVOTU 2015: Prosečan premijer isto toliko, ali za vreme mandata.

2008: PRVA 204 PASOŠA ZA NAJZASLUŽNIJE GRAĐANE SRBIJE 2015: Nakon davanja danas oduzimanje pasoša. A, kakvi su građani pokazaće istraga.

Naši poslanici se neće udarati čekićem kao što su se udarali turski. Naši poslanici ne mešaju profesionalno i poslaničko zanimanje.

Počnite od danas novi posao. Gledajte svoja posla. Kada mi gledamo vaša posla, a vi naša, ne daje dobre rezultate.

Na kraju mandata će Predsednik dodeliti orden Tomislavu Nikoliću koji je dodelio najviše odlikavanja.

Udaje se Lejdi Gaga. Da li će muž da joj dozvoli da i dalje peva?

Monday, February 23, 2015

Život Derviša i život smrti

Nijedan život nije kratak kao što smrt ume da bude kratka.
Četiri godine pisan roman, jer romani vole da se igraju sa svojim piscima, da ih muče, postavljaju pitanja bez odgovora. Derviš i smrt. Tri najveće nagrade dobio: Ninovu, Njegoševu i Goranovu. Kada ti brata pošalju na Goli otok, ti zaviriš u XVIII vek da se obračunaš sa svim demonima koji su te presretali na putu, uvukli se u ranac koji nosiš i otežavali ga, uvezali se u cipelu umesto pertle i vezali se između cipela, bili stolnjak na stolu sa kog si jeo. Na papir kada preneseš teret koji nosiš, papir to lakše nosi. Kao da olakša ili kao da ispari težina da nas zavara da je lako ono što se vidi, da je pitko ono što se pročita. Zato se i ne treba mučiti kod pisanja nego samo pisati. Neka se muči papir i pero, a ne mi koji smo posrednici.
Meša Selimović rođen u Tuzli u kojoj sam ja služio vojsku pretposlednje decenije XX veka. Kada su u vojsku išli sa svih strana zemlje i oni najmlađi i mi najstariji sa skoro 27 godina. U svakoj jedinici se šarenelo i zbog toga bilo lepo i za dugo sećanje.
Potiče iz muslimanske porodice, a po nacionalnosti je Srbin.
Tabla na zgradi u kojoj je stanovao. Poštanska marka iz 2010. godine. Spomenik u Tuzli.
Pisac koji dobije nagradu do nagrada sa imenom pisca.
Da li želimo da zaboravimo ono što smo bili? Prva žena, druga žena, dete sa drugom ženom. Upadnemo u zamku da je dobro da zaboravimo, a sa zaboravom sve izgubimo, pa onda tražimo što je nestalo i nalazimo i ono što nismo tražili.
1966. godina počela u subotu. Lepo za državni udar, naročito ako ste u Cetralnoafričkoj republici.
Napravljena Beogradska autobuska stanica sa koje sam se vraćao u rodni grad sa studija ekonomije. Uvek mi je smrdelo i na prilazu stanicu, dok sam kupovao kartu, ulazio u autobus i muka u autobusu ma kako novi bili, stavljao papir do stomaka, ali sam osećao sve mirise oko sebe i muka mi je bilo. Nisam mogao da pobegnem od mirisa. Neke putnike majka treba da kupa iako su odrasli, jer dok ih je majka kupala oni su mirisali.
Džon Lenon izjavio da su Bitlsi popularniji od Isusa, a kasnije se izvinio, mada je i dalje isto mislio. Sreli su se Joko Ono i Džon Lenon kao što neko sretne Isusa kada se rodi a neko kada sretne nekoga.
Kada sam počeo da pišem roman prva rečenica je bila: "Već 9 godina M ima 9 godina." Danas M već 14 godina ima 9 godina i ništa se nije promenilo. Dugo pišem roman, ali ga sada završavam.
2004. godine roman Derviš i smrt izašao u 150.000 primeraka i prodavao se na kisocima isključivo uz Večernje novosti, za 250 dinara, štampan u Španiji, jer se u Srbiji knjige štampaju u malim tiražima, pa nijedna štamparija ne može da odgovori zadatku koji je preobiman.
Kada bih umeo da napišem knjigu koju bi Zoe pročitala u jednom dahu, knjigu koja bi je iznenadila, uzbudila, nasmejala, za koju bi se ponosila što sam je ja napisao, znao bih da nisam uzalud pisao. Ova knjiga će je možda mučiti, ali znam da će je pročitati, jer Zoe kada hoće nešto da završi, ona završi.
Ispovedam se o sebi onoliko koliko mi dozvoljavaju pisci i njihova dela o kojima pišem. Počinjem svoju priču, pričajući o svima, pa i o meni.
Ništa nije prolivena krv, potoci krvi, tek proliveno mastilo po papiru je trag koji ostaje. Izgubljeni brat koji se rodio prerano u 7 mesecu, po mišljenju moga oca je i danas živ jer je otet iz bolnice, prodat nekome ko nije odavde, ko je došao i otišao, a mojoj majci je rečeno da se dete, zato što je bio 7 mesecu, rodilo mrtvo, što majka i danas preživljava. Brat sada govori možda drugim jezikom, ali nadam se da živi dobro, možda je pisac i piše kako negde ima brata koji govori drugim jezikom. Zna da nas ima dvojica jer mu neko fali u duši.
Smrt nas teši da je dobro dok je ima, jer kada nje nestane nestaće i smisla života.
Obale su tu da se na njih naslone mostovi, zbog onih koji bi da pređu sa jedne obale na drugu, ali ima onih koji plove rekom, morem i plaše se obale, pa se od obale odvajaju čim im brod to dozvoli. Kao da se plaše da je smrt samo na obali, a znaju da je dno svake reke, mora puno olupina i skeleta.
Najjači su oni koji se sa mnogo smrti susretnu, koji se provuku kao kroz ušicu igle i nastave dalje. Oni kojima su roditelji umrli kao da su odrasli, neko kada je bio mali, neko u godinama, a ja, kome su i danas živi, kao da mogu i da ne odrastem, da budem mali, nejak.
Život se uvek piše kao život, ali se nekada čita kao život, a na kraju uvek kao smrt.


Sunday, February 22, 2015

Gotov je, jer ništa nije gotovo

"Gotov je" nekada parola pored koje su sve ostale bile blede.
Danas  je postala samo poziv na ručak: "Gotov je prazan pasulj, vreme je da se jede."
"Gotov je" nekada simbol po kom smo bili poznati i na kraju sveta.
Danas samo vest: "Gotov je rekontruisan Geozavod i u njemu Beograd na vodi, ali maketa."
"Gotov je" bio je pozdrav za dobro jutro i laku noć.
Danas samo: "Gotov je Južni tok, ali samo jedan var", tandara broć.
"Gotov je" nadanje da će sve biti bolje i veće, na koje su svi pali kao zrelo voće.
Danas samo: "Gotov je plan za bolje sutra, penzije i plate ćemo da vam smanjimo, ali će one da porastu", jer tako statistika hoće.
"Gotov je" bila je peć u koju smo bacali sve što je loše.
Danas: "Gotov je tender za železaru koju niko neće, pa ćemo da je i dalje ložimo našim parama", što je okruglo pa na ćoše.
Sa "Gotov je" nekad sam hrabrio tebe, a mene ti.
Danas ne znam da li je gotov on, ili mi?

Wednesday, February 18, 2015

Svi smo mi Kiklop iako imamo dva oka

Vi koji volite da zažmurite na jedno oko. 1965. dobro jutro, dobar dan, laku noć. Zagreb u Beogradu. Ninova nagrada u rukama Kiklopa koji je ocenjen od Jutarnjeg lista kao najbolji roman hrvatske književnosti XX veka, a glasali su istoričari i teoretičara književnosti, glumci, reditelji, aktivisti, povjesničari, sociolozi, umetnici, političari, teolozi, prevooci, urednici i izdavači. Od romana film napravljen i TV serija. Prvo izdanje romana štampano je u Beogradskoj Prosveti na ćirilici. U Jugoslaviji je lako bilo da hrvatskom piscu postane poznat u Srbiji, pa tek onda u Hrvatskoj. Kao što sam prve knjige Mome Kapora čitao u izdanju hrvatskih izdavača, pa tek kasnije srpskih. Tako mi je želja da svoj roman prevedem na sve svetske jezike, pa da vidimo ko će prvo da ga "pročita". Da li mi, Makedonci, Slovenci, Japanci, Šveđani.
Ne mogu da pišeo o kafani jer u kafanu odlazim samo da jedem, prestao sam da pijem, i ne gledam ljude oko sebe, a sa njima i ne pričam.
Ulica je već nešto drugo. Ali idem samo osvetljenim ulicama, ne zalazim u nepoznate, a kada se u nekoj od takvih nađem, osećam se loše, tražim izlaz a ne tražim izazov. Skupim se, unervozim. Ne jurim za avanturom nego od nje bežim, mada znam da bi svaka bila odlična materija za roman. Radije bi da zamišljam šta bi moglo da se desi humorno, sladunjavo, bljutavo, tragično, neočekivano, nego da isto doživim. Tako se lišim i erotike, ali i bola koji samo čekaju da nanesu oni koji te omirišu da nisi iz njihovog kraja, oni koji čekaju da ih pitaš, da bi te poslali još u veću rupu, još u dublji lavirint. Stvarnost je nepodnošljiva i kao takva lako se pretvara u humor, ali kod mene se pretvara u strah koji blokira.
Ja sam kao Melkior Tresić dezorijentisan, jer sam više pisao u sebi sve do 59 godine kada sam seo da nešto napišem i na papiru ili u elektronskom obliku.
Nisam rođen na ostrvu, ali sam u svojim seobama uvek zamišljao da poslednje godine života provedem na ostrvu ili makar na obali mora. More je dobro za odlazak. Ne moraju da te sahranjuju, možeš ribe da nahraniš. U čamcu umesto u kovčegu, talasi te nose, sve dok se čamac ne prevne i onda si na meniju ribama.
Romanu iz sadašnjosti neću dati ime iz grčke mitologije, niti iz daleke budućnosti.
Svi smo mi Kiklop iako imamo dva oka, jer na jedno uvek zažmurimo kada treba da vidimo, da sagledamo iz svih uglova.
Restoran brze hrane nazvali Kiklop. Zašto ne - Ki-Klopa, klopam, klopaš. Nisam čuo da je neka izdavačka kuća dobila naziv Kiklop.
Od knjige koja je dobila nagradu, do nagrade Kiklop, kao priznanje književnoj produkciji, autorima i to sve u 13 kategorija.
Strpljivo pišem slovo po slovo, red po red. Što sam strpljiviji reči se lakše kotrljaju.
Naivno je biti dobar, ali ja volim da budem naivan. Iz dobrih ću tako dobiti dobro, a iz loših, oni će dobiti po nosu. U drugom razredu osnovne svakoga dana sam donosio u školu karamele. Kada su me prozvali karamela, prestao sam da ih donosim.
Nisam imao visinu za košarkaša, ali sam znao da je Radivoje Korać dao 99 koševa Asviku iz Stokholma u Hali sportova na sajmištu. Iste godine smo iz porušene zgrade uzeli grede i daske i u dvorištu napravili koš. Nisam ni morao da igram, ali sam ga svakog dana sa prozora na drugom spratu gledao. Da nije bilo mene ni njega ne bi bilo.
Nesvrtani se sastali u Beogradu. Ja sam bio nesvrstan jer se nisam uklapao u grupe.
Velike poplave u zemlji. Ako voda dođe do drugog sprata zgrade ićićemo čamcem u grad na korzo. Nećemo se šetati nego kružiti čamcima.
Denominacija dinara, pa 100 starih postaje jedan novi. Ja ne dajem stare pesme za nove, stare drugove za nove, stare babe i dede za mlade babe i dede.
Na Zemlji ima 3.334.874.000 stanovnika, i veoma sam srećan što kao učenik drugog razreda to mogu da izgovorim i razumem. Zamišljam kako se tih tri milijarde ljudi drži za ruke i pravi lanac. Ljudski lanac koji bi mogao da se vidi sa neke zvezde.
Rodio se Vladimir Arsenijević koji će 1994. da dobije Ninovu nagradu za roman U potpaljublju.
Za kiklopa čovek ima previše očiju, kao što za jednu stonogu ima premalo nogu.

Tuesday, February 17, 2015

Tajna je to što se manje ljudi udavilo u moru nego u baricama

Pisanje je tajna, a ne napisati još veća. Tajne. Treći put Ninovu nagradu dobija jedan autor. Oskar za Oskara. Treća knjiga tetralogije Robija. Oskar jedini do danas. To je jedna tajna. U sabranim delima Tajne su šesnaesta knjiga po redu. Knjige na Kupindu sve imaju neku posvetu. Može knjiga od posveta da se nepiše. Svaka posveta krije tajnu. Knjige prodaju oni koji tajne posveta ne znaju.
Preskačem dane kao barice. Preskačem mesece kao reku. Godinu preskačem kao jezero, ali ne mogu da ga preskočim, upadam u vodu. Ako ne mogu da preskočim, mogu da preplivam. Tajna je to što se manje ljudi udavilo u moru nego u baricama.
Te 1964. sudarili su se vozovi. Uvek sam voleo vozove i pitao kao dete ako se danima voziš vozom da li može da se dođe do kraja sveta. Dobio sam igračku voz sa šinama koje voz vrte u krug. Kada mi dosadi da se voz kreće ukrug stavim nešto na prugu i voz ispada iz šina. Tada postaje interesantno. Tajna je gde je sada taj voz. Samo se jednog dana izgubio. Mislio sam da roditelji kriju igračku koja mi dosadi. Da će jednom da se pojavi i da me iznenadi kao nova igračka. Ali voz se nije pojavljivao. Kada bi se danas 2015. godine pojavio, platio bih ga kao da je od zlata napravljen.
Ujednile su se zemlje Tanganjika i Zanzibar i nastala Tanzanija. Tajna je zašto se zemlje udružuju, ali još veća zašto se rasturaju. Nikada nisam mislio da zemlja u kojoj živim može da se raspadne. Ali sam uvek voleo globus celog sveta, nego kartu na kojoj je prikazana jedna zemlja i one koje je okružuju.
Tvorci programskoj jezika BASIC su pokrenuli prvi program. Dvadesetak godina kasnije pisao sam knjige u Amiga BASIC-u i počeo da zarađujem svoje prve pare. BASIC pare, bazne pare.  BASIc je imao svoje tajne, ali ko ih je otkrio mogao je da piše programe koji su radili nešto kao da rade nešto tajno.
Počele su demonstracije protiv rata u Vijetnamu. Kada sam rekao roditeljima da idemo u Ameriku da protestujemo rekli su da je daleko. Onda sam rekao da ovde protestujemo. E, ovde je bilo preblizu.
Zabranjem je slovenački časopis Perspektive jer je kritikovao sbirokratiju, samoupravljanje i zagovarao višepartijski sistem. Ono što nam danas izgleda nespojivo u perspektivi se spaja ma koliko ovde izgledalo blizu.
U drugom razredu osnovne škole učitelj Milenko Tošić traži da otkrijem tajnu o devojčici Ireni. Neću da otkrijem i dobijam šamar. On ima dva, tri metra, ja se smanjio, ali se smanjila i tajna u meni. Posle je Irena otišla u Indiju, a ja sam zaboravio tajnu. Postala je tajna i za mene.
Postavljen kamen temeljac za hidroelektranu Đardap i sa naše i rumunske strane. Kasnije otac radio u firmi koja distribuira električnu energiju. Narod je prozvao struja. Ima struje, nema struje. Tajna mi je kako to da pritisnem prekidač i sija, pritisnem - više ne sija.
Rodila se Mišel koja će kasnije postati supruga prvog Američkog crnog predsednika Obame.
Rodila se Olja Bećković koja je od 1991. uređivala i vodila Utisak nedelje da bi joj emisija 2014. bila skinuta sa programa B92, kada su drugi hteli da je uređeuju, a Olja vodi.
Rodio se i Boris Dežulović, pisac, za mene satiričar. Jebo sad hiljadu dinara. 
Sovjeti su ka Mesecu lansirali automatsku stanicu Luna 9 koja je emitovala prve TV snimke sa Meseca. Otac je pravio snimke fotoaparatom uvek kada bismo otišli negde, i oni koji su uspeli postajali su male fotografije. Ali nikada sa Mesecom u pozadini.






Monday, February 16, 2015

Tvitoizmi: Pričam ti priču, kao nastavak izborne kampanje

Premijer je kao Šeherezada. Svakoga dana nam priča po jednu priču. Oni koji slušaju, misle da su živi.

Jorgovanka za mesec dana zaradi ono što ne može prosečan Jorgovanko za godinu dana.

U Sloveniji je prosečna plata 1005 evra. kao i kod nas, kad je evro bio 40 dinara.

Merkel: Primirije u Ukrajini se uglavnom poštuje. Oni koji su za vreme primirja poginuli uglavnom više nisu živi.

Veliki broj škola u Srbiji nosi ime Radoja Domanovića. U njima se školuju budući pravnici, ekonomisti... Nekada zaluta i budući satiričar.

Železara je kao i devojka koja se nudi za udaju. Može da bude kakva se samo poželeti može, ali je svi gledaju kao da je trudna.

Epl radi na svom elektromobilu. Do danas smo se vozili i vozimo se u Bubi, ali u budućnosti ćemo moći i u Jabuci.

Danas sam saznao da sam majmun u kineskom horoskopu. Ali zar svi nismo? Makar ponekad u životu.

Nemamo ambasadora u Nemačkoj. Štedimo novac poreskih obveznika i živce premijera.

Na današnji dan se rodio Radoje Domanović Blago njemu, on je video da je vođa slep.

Lepo je ovakav dan provesti u prirodi. Zato na svoj kompjuter stavite pozadinu punu sunca, osmeha, vedrog neba.

U našim novčanicima nisu najvrednije, ni pare ni kartice, nego slike onih koje volimo. I slike koje si nam naslikali oni koji nas vole.

Dimitrije Davidović pisac Sretenjskog ustava je bio nestranačka ličnost. Što je danas nezamislivo. Ili ako je zamislivo, smenjivo je.

Dimitrije Davidović pisac Sretenjskog ustava. Danas je kuća u kojoj se rodio u Srbiji, koja je valjda samostalna.

Kako stoje stvari sa doktoratima izgleda da ih je teže oboriti ih nego napisati.

Bil Gejts nam poručuje da ne moramo da se plašimo vlasti veštačke inteligencije. Mi samo strahujemo od vlasti bez inteligencije.

Za Dan zaljubljenih Ona njemu Afričku šljivu On njoj šljivu ispod oka.

Među 15 mesta sa najčistijom vodom na svetu nema nijednog iz Srbije. Izgleda da nismo čisti.

Krijemo se na Tviteru jer smo kao mali voleli da se igramo žmurke.

Vlast se zadužuje kao da će neko drugi da vraća dug. Zato ćemo ih ponovo izabrati da vrate sve što su uzeli.

Poplave će još dugo pretiti Srbiji. Kao i ljudi koji nas od poplava neće štititi da bi nas iz poplava spasavali.

"Nemoguće je" se lako rešava pravopisno. Odvojiš ne i ubaciš zarez. Ne, moguće je.

Oni koji su se plašili petka 13. još više će se plašiti Dana zaljubljenih.

Svaka čast Premijeru što trpi Vučića.

Zašto narod sluša vođu? Zato što ne radi. Kada bi radili i narod i vođa, čuli bi se nabolje.

Vladar koji ne može da podnese smeh svoga naroda, ni suzama ne veruje.

Ma šta mi napisali na Tviteru, oni koji čitaju će pročitati na svoj način.

Ko kaže da mediji u Srbiji nisu slobodni. Kada je Krstić došao u Srbiju mogli ste da ga hvalite. Sada možete da ga kritikujete i više od toga.

Na osnovu kog principa Predsednik dodeljuje odlikovanja? Valjda Gavrila. Jer ostali principi teško prolaze.

Posao može da nas ubije. Ali prvo moramo da ga imamo.

Uvek kada sam gledao čašu koja je do pola puna, do pola prazna, video sam duvača stakla kako je pravi i smeje se.

Svakog putnika na kraju sveta čeka jedna cipela koju je ostavio putnik koji je otišao na drugi kraj sveta.

U Srbiji prošle godine prodato 19.300 automobila. U Sloveniji 61.000. U Hrvatskoj 34.000 Krenulo nam, ali peške.

Nije bitno ako nam brod potone, mi ćemo ga u našoj železari istopiti i napraviti još lepši i veći brod.

Cenjeni lingvista Ivan Klajn došao na Tviter. Kada je pročitao par tvitova, odustao je od tvitovanja.

Vreme je za nove izbore, ali ne u državi. Nego u našim životima. Kada mi izaberemo nešto novo, staro može da zakazuje izbore - izgubiće.

Elektroprivreda nije na prodaju. Sem ako se ne planira da svi dobijemo električne stolice.

Promenila se imovina Nikolića, Dačića.... Lako je imovini onih na vlasti, ova naša se umrtvila, neće da mrdne. Promeni se, kažemo. Ona neće.

U konclogorima gas je bio besplatan. Ali se plaćao životom. Svi ostali gasovi moraju da se plate. Srećom - parama.

Zar tim premijera nije konsultovao Ustavni sud za smanjenje penzija? Izgleda da su pitali samo Aleksandra Vučića.

U Srbiji se rodi 65.000 dece, što je malo jer umre 100.000 stanovnika. Dobra je samo ona vlast pod kojom se rodi makar 100.001 dete.

Gering: "Obrazovanje je opasno jer svaka obrazovana osoba u budućnosti postaje neprijatelj." Srećom naši obrazovani ljudi odlaze iz zemlje.

Volim ukrštene reči. Ako nema rešenja vodoravno, ima uspravno. Ako nema ni uspravno, ima na kraju enigmatike u rešenjima.

Gladan sam najmanje hleba

Već godinama pišem knjigu, knjige u glavi. Zaboravljam, pa ponovo pišem menjajući i rečenice i slova i radnju, brišući sve što sam napisao, zaboravljajući sve što mi je palo na pamet. Ono što sam zaboravio nije ni važno. Ono što sam promenio i trebalo je da promenim. 
1963. Oskar Davičo dobija drugu Ninovu nagradu za roman Gladi. Žiri je na velikoj muci, jer treba da izabere jednu od dve Davičove knjige. Davičo se takmiči sa sobom. Gladi je pobedila, poraženo je Ćutnje. Daviču je 54 godine, ja danas imam više, a nisam još dobio nijednu nagradu, jer nisam napisao nijednu knjigu. Gladan sam svega, ali najmanje hleba. Gladan sam vedrog neba, snega u ruci, igranja sa drugom decom.
Gladi je objavio Nolit 1963. godine. Čiji je vlasnik danas Veterinarski zavod, koga je prethodno preuzela tekstilna firma Zekstra. Tamo gde su nastajale knjige sada nastaju krpice.
Dok smo gladni postojimo. Kada se napunimo stomak, mozak samo može da sanja da bude gladan. Kada nahranimo mozak stomak sve može da svari.
Vraćam se nenapisanoj knjizi, koja je sve veća, ali ona je u elektronskom obliku. Ne mogu da je odložim na policu. Samo zatvaram dokument, a fascikla u kojoj su poglavlja je kao police sa knjigama i isključujem kompjuter. Gladan sam praznih strana, a prostora na disku ima za sva dela koja će biti napisana do 25 veka.
Dok pišem osećam da je papir gladan i da sve što otkucam primi. Pisanje i nije teško, nikada nisam napisao ono što nisam hteo.
Te, 1963. sam pošao u školu Vuk Karadžić koja je kasnije postala galerija. Učionica je bila dugačka 63 koraka, a kraća strana je imala 43 koraka, moja koraka. Svako je merio na svoj način, pa je izgledalo kao da svaki đak ima neku svoju učionicu. Bilo je i đaka koji su se zabrojali i onih koji nisu znali da broje. Najviše onih koje nije interesovalo kolika je učionica. Većini je bila suviše tesna, zato iz nje nakon završetka časa istrčavaju napolje. Danas samo u mislima izlazim iz učionice, iz škole, ali nikada ne istrčavam. U istu školu nije pošla moja ćerka M, jer je njena majka želela da naše dete ide u njenu školu koja je bila nekoliko kilometara daleko. Jedan od razloga je i taj što je mojoj školi vladao blud i nemoral, učitelji su bili nikakvi, i još mnogo drugih netačnih razloga.
1963. je donet novi Ustav pa je ime zemlje u kojoj živim prvi put promenjeno. Više nije bila FNRJ nego SFRJ. Nismo se pometili sa mesta, a već smo živeli u nekoj drugoj zemlji. Republike su postale socijalističke, da bi kasnije postale države.
Zemljotres je pogodio Skoplje. Staro Skoplje će se graditi naporima i parama svih nas. Dobro, ja nisam imao velikih para, ali sam želeo sve iz svoje kasice da dam da se nekom mom drugu, bratu u Skoplje, makar kupi knjigu, da može da je čita dok mu se pravi kuća.
Nama nisu ubili predsednika Tita, ali su u Americi ubili Kenedija. Ne znam zašto su se svi ponašali kao da je Kenedi naš predsednik. Kažu da ga je ubio neki Harvi Osvald, koga je kasnije u policijskoj stanici ubio neki Džek Rubi, vlasnik noćnog kluba.
Rodio se Dejan Ristanović koji je bio začetnik računarske štampe u SFRJ, koji je i danas urednik u PC PRESS-u, račuraskom časopisu u kome sam nekada objavljivao reklame o novim knjigama koje sam objavljivao. Danas mi je želja da od časopisa dobijem nagradu za sajt godine u akciji Najbolje online stvari u prethodnoj godini. Ali sajt još nisam promenio. Već nekoliko godina je isti. Isto nikome nije interesantno.



Friday, February 13, 2015

Zastave čovekove

Ako država ima zastavu, i partija i fudbalski klub, zašto nema čovek, ti, ja?
Svako slovo ima svoju državu ili države, koje imaju svoje zastave, ali nema država na Ć, NJ, LJ, Ž, Đ. Vreme deljenja se nastavlja, pa nije nemoguće da će i ova slova da dobiju svoje države i svoje zastave.
To parče tkanine na jarbolu je najlepše kada duva vetar, ali ne onaj koji može da je pocepa.
Rimljani su počeli, jer su legije morale da se razlikuju.
Veksilologija je naučno proučavanje zastava. Najtužnija zastava je ona na pola koplja. Tužno je i kada neko svoju zastavu okrene naopako, a ne zna da je okrenuo.
1962. godine imam 6 godina pa sam za svoj rođendan 6 traka zakačio za štap. Bila je to moja prva zastava. Vetar je duvao tako jako da sam uživao kao nikada do tada.
Miroslav Krleža dobija Ninovu nagradu za prvu knjigu Zastava, a bilo ih je 5. Te 1962. Krleža ima 69 godina i stariji je od mene danas. Ko još piše knjigu od 500 strana, pet knjiga koje imaju 1826 strana kao izdanje Naklade Ljevak. Nolitovo izdanje od 1969. je objavljeno ćirilicom.Na Kupindu se prodaju pojedinačne knjige, a jezik kažu da je srpski. Mladi prodaju biblioteke roditelja i misle da sve što je napisano ćirilcom je na srpskom jeziku. Čak i Krleža.
Ne Zastava, nego Zastave, sve na jednom mestu, pokrenute vetrovima, smirene u uglu, zadrhtale od pogleda, neuhvatljive, zastave koje u sebi skrivaju hiljade, miliona duša, samo ako hoćeš da slušaš, gledaš i priznaš.
Kada mašeš zastavom u dvadesetoj, to radiš drugačije, nego kada je uzmeš, jedva podigneš i počneš da mašaš u sedamdestoj.
Imam ja još godina do 69 ako je samo živeti, ali i nemam ako je pisati, pisati i pisati. Jer kada počneš da pišeš, onda vreme počinje drugačije da teče. Kao da reči umotavaju vreme u sebe i kradu ga, kao crna rupa.
Napraviću zastavu plave boje za prvi roman i svaki od romana će dobiti svoju zastavu.
Sećam se čoveka koji se popeo na krov zgrade i mahao zastavom. Bio je ljut i niko nije mogao da mu pomogne. Niko, izgleda, nije ni hteo. Ljudi su se okupljali oko zgrade i niko nije odlazio dalje. Tih godina ljudi se slušali druge ljude. Ja sam stanovao u dvospratnoj zgradi, pa se sve lepo videlo. Bio je to otac moga druga sa kojim sam išao u istu školu. Govorio je o lopovima, o onima koji će nam sve pokrasti, a ostati sa nama da nam pokažu na šta su potrošili pare. Onda je skočio sa zgrade. Ali, on nije držao svoju zastavu, nego zastavu tadašnje Jugoslavije. Mogao je da viče i bez zastave, ali je on mislio da će mu zastava pomći da ga shvate ozbiljno. Ništa se nije promenilo. Zastavu je uzeo onaj čija je. Čoveka je odvezao sanitet. Ljudi su još malo pričali i otišli.
Zastave su počele da se pojavljuju u časopisu Forum, dok moj roman nastaje na blogu Svet koji se menja. I moja verzija knjige u blogu se razlikuje od one objavljene u knjizi. Razlike koje postoje su: pravopisne i gramatičke, sadržajne te strukturne. Nikada nisam voleo da se prvo i drugo ne razlikuju. Svako izdanje mora da bude drugačije iako to iziskuje veće troškove za izdavačku kuću. Drugačiji prelom knjige, drugi font. Posebno bih istakao da i knjiga uvek mora da doživi neke izmene od autora. U prvom izdanju ređao bih godine od 1954. do 2015. U drugom bi izabrao drugi princip slaganja poglavlja.
Ako Zastave nisu završen roman, onda ni moj roman o mom životu opisan Ninovim dobitnicima, tek nije završen, jer će i naredne 2015. neko dobiti nagradu za najbolji roman 2014. godine. Što će biti inspiracija za nastavak. Prvo izdanje romana, tako će postati najkraće, sa najmanje strana, najmanje poglavlja.
Mašem zastavom, vama koji dolazite da vidite da li ću da skočim za zgrade.



Wednesday, February 11, 2015

Deoba u narodu je strašna, ali deoba u čoveku je strašnija

Velika je Drenova, ali se ne deli na Veliku i Drenovu. Deobama može sve da se podeli, pa i deoba na de i oba. Može i mesto jedno da podeli granica između države koja je bila i države koja se od nje otcepila. Može deoba da prođe kroz kuću, pa da ulaz u kuću bude u jednoj državi, a terasa i spavaća soba u drugoj.
Drugi put Dobrica Ćosić dobija Ninovu nagradu. 28 romana je objavljeno 1961. godine. Kako je moguće dodeliti i drugi put istom piscu nagradu? Moguće je ali nije i za isto delo. Treći roman, i druga Ninova nagrada. Otac mi je pričao da je lako mogao da ode u četnike, ali je otišao u partizane. Kao i danas kada na deset metara dve stranke imaju svoje agitatorske pultove. I tada su četnički i partizanski bili blizu jedan drugoga. Svi su isti na početku. Kasnije se razlike razvijaju da se ne prepoznaje ono što je bilo isto. Promene se obeležja.
Kada pogledam gde sam se rodio, u kojoj državi i gde sada živim, deobe su delo koje će se možda završiti jednom, a možda neće. Jer i najmanja teritorija može da se podeli na dve manje.
Da li čitao Deobe?
Jesam.
Da li si se saživeo sa deobama?
Ne i ne mogu.
Ali neko uvek može. Ako misliš da si gubitnik, deoba će ti se uvek događati. Ako ne znaš da li možeš da pobediš, ne počinji deobu jer ćeš izgubiti više nego što si planirao. Ako si mazohista i deliš sa sadistom nešto, uživaćeš dok gubiš. Ako želiš da vladaš, deli.
I Deobe je objavila Prosveta u 3 knjige jer jedna takva knjiga morala da se podeli na tri dela da bi mogla da se drži u ruci. Današnje knjige dobitnika Ninove nagrade ne možeš da podeliš ni na dve, a kamoli tri knjige, jer se par listova ne može objaviti u knjizi, a da to ne zasmeta. Razmišljam da svoj roman podelim na dva dela, sa dosta belih strana koje čitaoci mogu da dopisuju, jer čitalac koji ne dopisuje nije čitalac već konzument knjige.
Moj roman nije o bliskoj prošlosti, on je o bliskoj sadašnjosti koja se dogodila 1961. danas je to pre pedesetak godina i svakim danom je sve više.
Ćosić je razgovarao sa četnicima koji su poratnih godina bili po zatvorima. I partizanima koji su  trebali da budu po zatvorima, ali nisu, jer su pobedili. Četnički dnevnici nisu spaljeni. Delo je planirao da objavi u 12 knjiga, ali se svelo na 3.
Moj roman je drugi roman iz obimne zbirke od 13 knjiga Svet koji se menja, svet koji nije isti u ovoj knjizi, a tek nije u onoj koju ću posle ove napisati.
Deoba u narodu je strašna, ali deoba u čuveku je strašnija i uvek prethodi deobi u narodu. Posle mene nema niko jer ćerka me ne priznaje, za nju ne postojim. Mogu da govorim o potomcima mojih deda Dušana i Ivanka. Mogu i o potomku mog oca. Ali, tu sve staje. Kod mene. Posle mene nema niko.
Čovek je stvorio boga da bi kasnije mogao sve da podeli na obilje u kom ima boga onoliko koliko čovek hoće.
1961. godine imam 5 godina i ne mogu da delim oca i majku, pa na pitanje koga više volim, kažem da najviše volim sebe da bih roditelje razdvajao.
Dobrica Ćosić je potovao sa Titom na brodu Galeb. Obilazio je afričke zemlje, jer je nekada uz predsednika valjalo i pisac da putuje. Sa današnjim predsednikom ne putuje pisac jer tu nema šta da se piše, mada bi satiričar imao. Ćosić je pred smrt pisao knjigu o Titu. Ja sam sebe zamislio kako putujem sa Titom, a on me uči da pišem. Uči me i da snimam fotoaparatom i kamerom.





Tuesday, February 10, 2015

Izlazim iz kuće i nosim vrata sa sobom

Imam četiri godine kao četiri praseta koja se šetaju palankom. Volim da uđem u obor i budem u govnima sa prasićima. Njima ne smetam. Ne osećam smrad. Manje smrde od ljudi.
SKZ od Srpska književna zadruga, kao što su kasnije govorili KBČ za Kompjuter biblioteka Čačak. Knjiga broj 360. Godina 1960. 
Radomir Konstantinović ima 32 godine, kritičar nacionalizma i rata, nije Ratimir. Otac mu se zvao kao ja. I ja sam počeo kao pesnik, ali sam pesme čitao samo na časovima srpskog kada sam od profesorke Angeline Maričić dobijao 45 minuta da zabavljam razred. Pristajali su da me slušaju umesto da odgovaraju na pitanja profesorke. Zato sam i pisao pesme šaljive i satirične. Kombinacije matematike i ljubavi, fizike i ljubavi, hemije i ljubavi, jer se ljubav objašnjavala sa onim što ti padne na pamat.. 
Rodiš se u Kraljevini SHS, a umreš u Srbiji, a ne pomeriš se ni po širini ni dužini. I ja sam se rodio u jednoj zemlji, živeo u drugoj, trećoj, a sada u nekoj četvrtoj, a sa mesta se ne mrdam. Na komemoraciji Konstantinu se nije pojavio niko iz tadašnje vlasti, kao što se neće pojaviti ni meni.
Daj nam danas. Daj mi danas, znao sam da kažem svakome ko je hteo da mi da.
Daj mi sutra ostavi za sebe, kada budeš došao, a ja budem otišao.
Daj mi juče pokloni onima koji se uvek vraćaju tamo gde nema ničega.
Objavljeno je 17 romana 1960. godine. 54 godine kasnije 10 puta više. 
Hajka na previše pisaca nije dala rezultate, jer će se sve više romana pojavljivati. Nisu potrebne izdavačke kuće, urednici, da bi se knjiga objavila. Potreban je samo računar.
Kada pogledam sve objavljene knjige u jednoj godini, kosti mi se lome, od tih Kostoloma  mi trni glava. Zapalio bih sve knjige, ne zato što ih ne volim nego da pokažem kolika je gomila.
Ono što beše knjiga sada se podelilo na knjižice. Ono što beše nebo sada je rupa za uzlete, ali ptica ne uzleću, otežale od hleba koji narod baca, a one jedu pored kontejnera.
Ovo govorim ja, Juda. Ko ima uši neka sluša.
Ovo govorim ja i nadam se da me zbog toga neće raspeti na nekom krstu. Krstu od praznih reči.  Plakaću ne zato što će da me zakucaju na krst nego zato što će to da urade, a slova nisu pročitali. Oni kače na krst jer imaju krst, imaju čekić, imaju eksere i njihovo je brdo. Iako znaju slova, ne znaju rečenice. U rečenicama slova umeju da naprave neverovatne ali i nerazumljive spojeve.
Da li su ti oteli kuću? Prvo dali pa oteli. Da li su ti oteli reči koje su samo tvoje. Ćerka moja stanuje u kući u kojoj sam odrastao, ali ne odrasta sa mojim duhom, tako da će morati da se iskrivi u neku stranu, ali prava neće biti. Otela mi je kuću koju sam hteo da joj dam.
Filozofija palanke nije pročitana knjiga, ali se živi i dalje. Da je pročitana, lako bismo je preživeli.
Izlazim iz svoje kože.
Izlazim iz obora. Ne sećam se o čemu sam razmišljao, ali sam se sve vreme osećao odlično.
Zamišljao sam svoju kuću bez krova. To je arhitektonski nemoguće jer bi u nju padala kiša, sneg... govorili su. A, nebo? Znam bio sam mali.
Hteo sam da napravim mišolovku, ali da u nju hvatam mačke.
Listovi knjiga su bili čisti tamo gde su ispisane reči i prljavi tamo gde je prazno. 
Imam četiri godine. Kami je umro, a ja sam mislio da stranac dolazi sa druge planete, a ne iz druge zemlje.
Rođen je Bono, a i ti takođe (U2).
Umro je Pasternak, a ja sam se nisam plašio doktora jer su mi svi zubi bili u glavi i ništa me nije bolelo.
Umro je Klerk Gejbl, a majka je rekla da tata nikada neće imati takve brkove.
Izlazim iz četvrte godine.







Monday, February 9, 2015

Ako jurite moga pevca za ručak on će brže postati orao

1959. godina. Imam tri godine. Još ne znam da pišem, ali umem da sabiram. Moje dede Dušan i Ivanko su imale po dve noge. Deda Zoranov je imao tri noge. Dve njegove i jednu drvenu. Otac je tada imao najviše nogu u životu. Na njemu je bila cela porodica pa je nosio sebe, majku i mene na šest nogu.
Ninova nagrada nije dodeljena.
Crveni petao leti prema nebu, ali je završio u loncu kritičara. Bule je imao 29 godina kada ga je operjao. Niko ne voli mlade pevce. Vide novu zoru koju najavljuju, ali ne vole.Vide đavole, a ne vide sebe. Petao je doleteo do Japana. Petao kukuriče u Kejptaunu. Ako budete protiv mene, više ćete mi pomoći, nego da budete za mene. Ako jurite moga pevca za ručak on će brže postati orao. Ako radite na mom padu, ja ću brže rasti.
U Vinograd Gospodnji došli, obrali grožđe, izgazili ga u blatu, povadili vinove loze, zapalili u logorskoj vatri, zaorali i pustili da trava raste. Ni krave nisu imali da ih puste da travu pasu.
Ponoćni svirači sviraju po svadbama i na vašarima jer niko nema uši za njih. Moraju da odu da pevaju i sviraju po inostranstvu da bise dokazali u zemlji.
Prvi put prikazan prenos Bečkog novogodišnjeg koncerta. Ali ja ne znam da Beč postoji. Kasnije sam učio i svirao gitaru, ali orkestar je za mene bilo previše instrumenata.
Lansiran je prvi meteorološki satelit. Kakvo će vreme biti sutra? Ne znam. Promenljivo. Uvek je promenljivo. Za knjigu nikada neće biti dobro vreme. Bilo da je štampana, ili elektronska.
Pojavila se lutka Barbika. Uvek sam mislio da sa Barbikama treba da se igraju dečaci, čak i više nego devojčice. Da bi kasnije umeli sa devojčicama. Iz knjiga se ne uči kako sa ženama.
Štampan je prvi broj časopisa Bagdala iz Kruševca. Bagdala nije postojala badava.
Jugoslavija je podržala Alžirske pobenjenike pa su se odnosi Juge i Francuske malo zategli. Najveća tajna sveta je prijateljstvo između pisca i čitaoca. Kada nas čitalac podrži, a ne znamo ga. Razume nas on na svoj način, ali nama treba naš način, a čitaocu njegov.
Explorer 6 šalje prve slike Zemlje iz svemira. Gledao sam u nebo i govorio nasmejan: Ako me neko gleda odozgo hoću da budem nasmejan. Baba Koviljka je govorila: Gleda u nebo, kao da hoće Boga da vidi.
Sovjetska Luna 2 je prva letelica koja je dodirnula Mesec. Ja sam ga dodirivao prstom onako svako veče kada bih ga ugledao na nebu.
PGP objavio prvu ploču "Zvižduk u osam", ali ja nisam znao da zviždim. Ni da pevam. Više sam voleo da mi pevaju.
U Pirotskom Tigru otvorena fabrika guma. Automobili su bili toliko retki da je moj drug Bane zapisivao registracije automobila koji su prošli kroz glavnu ulicu i svoju kolekciju cenio kao da su svi automobili bili njegovo vlasništvo.
Sporstko klađenje je opet postalo dozvoljeno.Što nije imalo nikakve veze sa sportom, već sa parama. Vi se zabavljajte i trošite pare, a mi ćemo da vam uzmemo pola.
Godina je 1959. kada su pevčeve klali u podrumima zgrada. Donesu živog sa pijace, u podrumu uvek postoji neki panj i sekira. Petao se smiri kada mu staviš glavu na panj. Sekira uradi svoje. 

Mi smo dobro vaspitani ko nas sve kvari

Gering: "Obrazovanje je opasno jer svaka obrazovana osoba u budućnosti postaje neprijatelj." Srećom naši obrazovani ljudi odlaze iz zemlje.

Vojska Srbije prodaje samo ona sredstva koja nisu potrebna za odbranu. Pokušali su da ih upotrebe. Ne trebaju - definitivno.

Volim ukrštene reči. Ako nema rešenja vodoravno, ima uspravno. Ako nema ni uspravno, ima na kraju enigmatike u rešenjima.

Od hleba od 3 dinara do hleba od 3 evra put vodi preko EU.

Za pametnog čoveka i komarac je muzika, Voli da sluša, ali i voli da ubije muzičara.

Konačno smo saznali zašto je poskupelo grejanje u Beogradu. Mali je pozvao Meril Strip na FEST. Ovo je bolje opravdanje od svakog već datog.

U Grčkoj je pobedila Siriza. A u Srbiji velike šanse na sledećim izborima ima Ciroza.

Postoji verovanje da kad neko opere auto, pada kiša. Nije tačno. Danas su mi oprali auto na Ušću, i pao je sneg.

Otići kod roditelja na sarmu je tako toplo. Što zbog sarme Što zbog roditelja koji su živi i čekaju nas raširenih ruku.

Kada se neko rodi drvo treba da zasade roditelji. Ne jedno Deset stabala. Ako nas nema mnogo, makar da nam bude zeleno.

Hrvatska je zadovoljna odbijanjem srpske tužbe Srbija je zadovoljna odbijanjem hrvatske tužbe Hag zadovoljan odbijanjem obe Svi zadovoljni.

Čekali smo da ovi dođu. Sada čekamo da odu. Čekaćemo onda neke druge. Ja izlazim iz čekaonice.

Do sledećih izbora treba očistiti mozak. Džepovi su nam već očišćeni.

Ako nemamo Ciprasa Mogli bismo jednu Maketu Ciprasa da napravimo. Da je izložimo pored Beograda na H2O.

Ako je san svakog praseta da umre kao svinja, kao što reče Duško Radović, valjda je san svakog političara da ne umre kao svinja.

Moj druga su plašili školom. Kasnije je postao direktor škole i tako savladao strah.

Jak vetar će očistiti mnoge terase u Beogradu. Mada većina neće ni znati šta im je vetar odneo.

Mi smo dobro vaspitani ko nas sve kvari.

Nije potrebno formirati vladu u senci. Pošto smo u mraku, više bi odgovarala Vlada u mraku.

Izgleda da onaj Bler koji nas je bombardovao nije isti kao ovaj Bler sada, kao što ni onaj Vučić iz doba bombardovanja nije isti. Ili jeste?

Fakultet je zabranio polne odnose studenata i profesora, tako da su studenti koji nemaju para stavljeni u neravnopravan položaj.

Budimo srećni kao dečak koji je za vreme II svetkog rata dobio par novih cipela.

Reči Bolesnik Lopov Ološ Kriminalac Đubre.. će biti proterane iz Skupštine Srbije. Njihovi nosioci će ostati.

"Policija neće progoniti nikoga ko iznosi mišljenje na društvenim mrežama." Može samo da nas otprati na Tviteru.

Šta si u horoskopu? Baš me briga.

Platićemo vam do kraja meseca, reče kupac, a najkasnije do 31. februara. Ne znam da li me laže?

Prethodna vlast je kriva za sve, pa će ih nova vlast sve zaposliti da snose posledice svoje krivice.

Priština dobila podršku SAD za stvaranje vojske Kosova. Znači da će pored spomenika Klintonu moći odmah da stave i spomenik Obami.

Beba oduzme u prvoj godini života 40 dana sna roditeljima, ali odrasla deca oduzmu mnogo više. 

Bez ijednog zuba pola miliona Srba! Država bi im vratila zube, ali se plaši da ne počnu da ujedaju.

Dolaze automobili na struju i bez vozača. Vidim ja da će oni da se voze i bez nas putnika. Samo ćemo račune da dobijamo.

Vučiću ne treba miting podrške. Ni Zaštitniku građana ne treba miting podrške. Prema tome, jedino nama treba miting podrške.
 

Saturday, February 7, 2015

Ne tuguj i pozlati svaki svoj trenutak u životu

Nisam se rodio prvog dana nove godine. Nekome se i to dogodi. Piscu Branku Ćopiću. Duciju Simonoviću koji je prvo bio košarkaš, a onda pisac. Evi Ras koja je prvo bila glumica, a onda pisac. Da li si video u životu nekoga ko se zove Vid? Niti video, niti čuo. Pre stotinak godina mogao si u Hašanima da sretneš i popričaš sa Vidom, ocem Branka Ćopića. Branko je imao samo 4 godine kada mu je otac umro. Kada nema oca ima dede, teče, ujka. Moja otac je i danas živ, a meni se bliži 59. Bogatstvo koje bi svako voleo da ima.
Javio se jedan da zna Vida, nekog Jazbinskog, hrabrog vojnika JNA, koje više nema. Vladimir reče da zna i Vida i Vidaka, iz malog mesta, gde se svako zove drugačije. Zoya reče da se vraća popularnost imena Vid.
Ja zamislih da nam se budući predsednik zove Vid.
Videli li našeg Vida?
Vide i on nas.
Roditelji mi nisu zemljoradnici bili, ali su svojim radom obrađivali zemlju na neki svoj način.
Deca se rađaju i u toku rata. Prvog, drugog i onih malih lokalnih. Ja sam se rodio u vreme hladnog rata. Uvek mi je pojam hladnog rata više odgovarao severnom i južnom polu, nego toplim krajevima.
Kao mali pitao sam oca kada će nebo da padne na nas. Otac nije znao da mi odgovori. Onda mi je palo na pamet da su ljudi vezali nebo za zemlju. Kasnije sam znao da čovek radi na tome da nebo odvoji od zemlje. Svašta radi.
Mog druga su plašili školom. Mene nisu. On postao direktor škole i tako savladao strah.
Kada su me u školiko pitali kako se zovem, znao sam da kažem: Danas nemam ime. Irena: Opet nisi naučio. Ime nam treba samo zbog lične karte. Država voli kada se nešto zna, pa danas pravi kartice na kojima piše ime, ima slika ima i čip na kome ima još nekih podataka o nama. Ali to nismo mi.
U sedmoj godini sam savio nekoliko listova iscepanih iz sveke i napravio svoju prvu knjigu sa nekoliko pesama. Nazvao sam je: Pesme padalice. Ponašao sam kako ja pisac nisam ja izdavač. Kazao sam: Onaj Mihailo mi objavio knjigu pesama. Morao sam da mu kupim kesu karamela, onih koje se tope u ustima. Tako sam se častio karamelama dok sam čitao svoje pesme.
Učesnik NOB-a koji je nekada značio Narodno oslobodilačka borba, a danas znači Ne objavljuj bljuvotine.
Ima Ćopić Jovandeku, a ja oca Jovana.
Nekada je UDBA prisluškivala ljude. Skraćenica od Uprava državne bezbednosti, kojoj je dodato A da ne bi bila UDB. Pisac je pisao i govorio, a oni su morali da ga prisluškuju. Najčitaniji su bili oni koji su pratili pisce. Telefon prisluškivali, one sa kojima se sastajao. Ako bi mene prisluškivala neka služba, rado bih pročitao sve ono sam zaboravio. I dok spava, pod budnim sam okom onoga ko prisluškuje. Ali snove ne mogu da prisluškuju. Ako su snimili telefonske razgovore, onda su više slušali onog ko priča i mene koji volim da slušam. UDBAŠ dobija pare kojima plaća piće piscu. Hvala ne pijem. Pijanog pisca je najkaše isključiti iz partije. Ja niti pijem, niti sam u partiji. Ja se sam isključujem.
Ne tuguj bronzana stražo. Neću. Šta čuvaš? Ništa. Zašto ne odeš? Čuvaću tebe.





Tuesday, February 3, 2015

Miting podrške ne treba ni Premijeru, ni Zaštitniku građana, nego nama

Premijeru ne treba miting podrške. Ni Zaštitniku građana ne treba miting podrške. Prema tome, jedino nama treba miting podrške.

Vest se na Tviteru širi brzinom munje, ali ostaje da sija samo ako ima energije u sebi.

Priština dobila podršku SAD za stvaranje vojske Kosova. Znači da će pored spomenika Klintonu moći odmah da stave i spomenik Obami.

Beba oduzme u prvoj godini života 40 dana sna roditeljima, ali odrasla deca oduzmu mnogo više. 

Bez ijednog zuba pola miliona Srba! Država bi im vratila zube, ali se plaši da ne počnu da ujedaju.

Dolaze automobili na struju i bez vozača. Vidim ja da će oni da se voze i bez nas putnika. Samo ćemo račune da dobijamo.

Za 89 dinara možete da se vozite 90 minuta. I da stignete tamo gde niste hteli, jer volite da se vozite za sve pare.

Novak Đoković je povećao prednost na prvom mestu ATP-ove liste u odnosu na protivnike I tako postaje sve bliži onima sa kojima se ne takmiči.

Vreme Sulejmana: Neka ovo pismo dospe u ruke i naših prijatelja i neprijatelja. Vreme Tvitera: Tvoj tvit saznaće i prijatelji i neprijatelji.

Završio se najduži mesec, januar. Ali je počeo najkraći - februar.

Ima li promena u imovini funkcionera ? Nema. Jer papir trpi sve.

Baviti se politikom je zanimljivo. Postaje ružno kada politika počne da se bavi čovekom.

Ovi što napadaju Zaštitnika građana su sigurno seljačine, pa im je krivo što i njih neće da brani.

Današnjim novinarima je lako. Ne moraju ni da se pripremaju za emisiju kada gostuje premijer. Kažu dobro veče, Premijer sam sebi postavlja pitanja i daje odgovore.

U Grčkoj porodice dobijaju besplatno struju, jer iza njih stoji država. U Srbiji porodice struju kradu, jer iza njih stoji električar.