Wednesday, March 18, 2015

Ratna srеća

Malo prije bile su tu livade, divljake i žbunje oko puteljaka. Sada se puteljak raširio, progutao sve oko sebe, obukao asfalt, po sebi naslikao bele i žute linije, isprekidane i pune, i pustio po sebi brundajuća prevozna sredstva koja najbrže što mogu nekud žure, kao da beže od nekoga. Onaj koji vozi ne vidi ni livade, ništa ne vidi, samo vidi ono mesto gde treba da stigne i tako propušta život.
Imamo sreće sa ratom, rodili smo se posle svih ratova. Ostali su nam samo ratovi u duši, dugi kao stogodišnji. Ginemo, ali idemo dalje. Podižemo sebi spomenike i ostavljamo ih u korovu.
1973. je objavljeno manje dobrih romana. 
Pisac uvek ima roditelje, samo nekada rano ostane bez njih. Lalić, imenjak, Mihailo, ostao je bez majke Stane kada je imao 4, a bez oca Todora kad je imao 7 godina.
Pisci ne vole da menjaju svoja dela nakon objavljivanja, ali je Mihailo Lelejsku goru tri puta menjao za 33 godine, menjajući rečenice, opise. Da bi gora bila bolja.
Mihailo Lalić, pisac kome je tema NOR, skraćenica koja ne znači "neću o ratu" nego Narodno oslobodilački rat. Nekada su se pisci rađali na selu, na čistom vazduhu, među domaćim životinjama i ljudima bistre pameti. Zamisli selo koje se pominje još 1614. godine, kada je imalo više kuća nego danas. Nešto se dogodi sa ljudima i mestima, pa razvoj mesta stane, ljudi su uvuku u sebe, pa se ne prave nove kuće, rađa se manje dece, a i ono što se rodi, ode bliže ili dalje. Ima ga, ali kao da ga nema. Ućuti. Uvek jedno mesto treba da ima nekoga ko će da piše o mestu, jednog ili više, i da se tako radilo, pisalo, sada bismo znali da se odnosimo prema svemu što nam se događa na pametniji način. Ali tako se nije radilo, pa se ni danas ne radi. Neuki dolaze na vlast pa ponavljaju greške, načitani dolaze na vlast pa prave greške kojima se teško vidi pravo lice.
Kad se rodiš na selu, možeš u šumu da pobegneš od ljudi, i da se sačuvaš među divljim životinjama. I one te razumeju, pa te ne diraju.
Od gladi ne možeš da se igraš, kao što ne možeš da se igraš ni kada se prejedeš. Kada bismo se kao deca igrali Sunčevog sistema, ja sam voleo da budem Saturn, zbog prstenova. Devojčice su bile Venera, Zemlja. Sunce nikada nisam bio, pa sam znao da nikada neću biti ni car, ni kralj, ni predsednik mesne zajednice.
Kakav je čovek? Od kakvog materijala? Od najčvršćeg ali i najslabijeg. Ne možeš da slomiti, ali ga možeš i oduvati. Kada sam bio mali govorili su roditelji u istom danu da to nije za mene, ali da to mogu, da nisam tome dorastao, ali da je vreme da to uradim.
1973. Đina Lolobriđida je bila gost Festa. Devojčicama smo govorili: Gde si Đina,  a devojčice nama: Gde si Lolo. Otvorena nova zgrada Narodne biblioteke. YU grupa objavila prvi album srpskog roka. Za jedan dolar je moralo da se da samo 17 dinara.
Dušan Makavejev optužen za rušenje ugleda države i njenih predstavnika filmom W.R. - Misterija organizma. Organizam smo čitali kao orgazam.
Nobelovu nagradu za književnost dobije o Patrik Vajt. Najznačajnija dela su mu Vos, Na ognjenom vozu, Oko oluje, Priča Teodore Gudman i Noć lupeža.
Kada vidiš orla na nebu šta vidiš? Neko vidi slobodnu pticu, neko vidi kradljivca svega što može da uhvati, odnese u gnezdo i pojede.
Po romanu Hajka film je režirao Živojin Pavlović, takođe, dobitnik Ninove nagrade.




No comments: