Sunday, December 3, 2017

Duga linija koja bi da bude duža

Baš u vreme, kada je Tviter povećao broj karaktera sa 140 na 280, a ja i dalje pisao tvitove u 6 reči, Išiguro je dobio Nobelovu nagradu za književnost, poželeo sam da pišem duge rečenice koje se, ipak, jednom moraju završiti, iako uvek ima još nešto da se doda, ili da se nastavi u nešto drugo. Na kraju dana, kada se i glava umori, posle tvitova u 6 reči, pustim mozak da se igra sa rečima u dugim rečenicama, što se može uporediti sa trčanjem kada trčiš nepoznatim ulicama i ne želiš da stigneš kući što pre, nego uvek skreneš neočekivano u uličicu u kojoj nikad nisi bio, pa iz te nepoznate ulice završiš u nepozantom dvorištu, pa preskačeš ogradu, trčiš preko polja i oni koji ne mogu da te prate vide kako nestaješ u šumi. Ne idu mi ove duge rečenice nešto od ruke, ali se trudim da ne završim rečenicu kao da me je prekinuo zemljotres, ili je Zoe pozvala na večeru, ili je zazvonio telefon, ali je bitno da rečenica ima utisak da može da se nastavlja, iako rećenice nisu neko ko misli, pa da imaju i utiske.