Tuesday, February 11, 2014

Dani u nedelji su kao ljudi, nekima se radujemo, neke bismo prespavali

Utorak

Rekla sam vam ja da ponedeljak neće trajati večno, reče utorak umesto "Dobro jutro."
"Ja sam sve pare trošio danas, ništa nisam ostavljao za sutra", reče utorak. Sreda, četvrtak i ostali dani će naslediti od utorka samo fotke
"Voleo bih sa tobom da se vidim na 5 minuta", reče mi utorak. "Možemo li da to odložimo za sutra?", pitam, a znam da ne može.
Nisam ja Desanka Maksimović da nemam vremena za vas, imam za vas 24 časa, reče nam utorak. Za one koji su ustali u 7 ima samo 17.

Ponedeljak

Glasajte za moju listu, ja ću vas odvesti do četvrtka, reče ponedeljak koji je ušao u koaliciju sa sredom samo da utorak ne bi pobedio.
Tek sam se probudio, a kraj dana, reče ponedeljak.
Tako malo imam vremena za ono što bih da uradim, reče ponedeljak.
U utorak niko neće verovati da sam postojao, reče ponedeljak.
Vidi kako me svi vole, kada je napolju toplo i nema poledica, reče ponedeljak.
Ja pripadam vam, a na kraju dana će vam možda biti jedini prijatelj koji vam je pripadao, reče ponedeljak. Mislite o tome.
Šta ću ja u Srbiji? Najviše me ne vole oni koji je ne rade, reče ponedeljak, koji se tek probudio.

Nedelja

Počela je kiša, nije lepo da to radiš kad znaš da nisam ponela kišobran, reče nedelja. Ljudima je mnogo ja i kiša, reče ponedeljak.
Dođi da te poljubim reče nedelja ponedeljku. Žao mi je, ali ja sam gej, reče ponedeljak.
Imam još samo sat vremena i želela bih da me ostavite na miru, reče nedelja u 23:00. Ali, ja se još nisam obrijao, reče ponedeljak.
O meni je Olja napravila emisiju koja traje decenijama, reče nedelja. Ali, ja uvek ostavljam jači utisak na ljude, reče ponedeljak.
Htela bih nešto da napišem, reče nedelja. Koliko ti je još ostalo vreme do mene, napiši haiku pesmu, reče ponedeljak.
Tviteraši u nedelju ustaju klizno, od nedelje do ponedeljka.
Nedelja je da budemo u drugom gradu, da se naš grad odmori malo od nas.



 

Wednesday, February 5, 2014

Kese su se nekada sušile na žicama za veš, danas su na drveću

Svet se menja, što najbolje primećuju oni koji imaju malo duže pamćenje. Na primer, plastične kese. Nakon vetra koji je trajao nekoliko dana, ostalo nam je sećanje u obliku plastičnih kesa u krošnjama drveća. Zoe je malopre izašla iz knjižare i sa golih grana sklanjala kese koje je vetar nosio, sve dok se nisu zaplele u krošnje drveća. Svako drvo ispred knjižare je imalo po jednu kesu makar, a ona koja su "najbolje ukrašena" su imala po nekoliko. Zoe je koristila metlu, pa je oslobađanje drveća duže trajalo. Očistila je. Drveće može na miru da čeka proleće. Zoe kaže da je teže osloboditi drvo od kesa kad olista, nego sada kada je golo.
Nekada su plastične kese bile retkost. Ako danas u korpu za otpetke stavim plastičnu kesu, da se korpa ne bi uprljala i da bih lakše bacio đubre, nekada je bilo drugčije. U kantu bih stavljao cele novine, da bih "postavio" kantu, da se ono što bacamo ne bi lepilo za kantu, ali se i pored toga lepilo. Sada kesu izvadim iz korpe, vežem i tako vezanu bacim u podzemni kontejner. Kada sam bio mali nosio sam kantu napolje i istresao je u kontejner, koji je tada postojao samo u nadzemnom obliku. Postojale su velike kante sa poklopcima, koje sam podizao bez straha da ću da se zarazim. Nikada nisam video da je neko zavirivao u kantu, sem onih koji su u đubre nešto bacili pa posle u đubretu tražili. Nakon bacanja đubreta, kanta je bila ili za pranje, ili čista. Novine su vrlo često zavrpavale posao, ali ako nisu, kantu sam morao da operem. Danas, kada izvadim kesu iz kante, ona ostaje čista, vezanu kesu bacam u podzemni kontejner, tako da kesom podižem pokretna vratanca. Ruke nikada ne uprljam. Na mestima gde ima podzemnih kontejnera više nema onih koji otvaraju kontejner i nešto traže, mada sam na Tviteru pročitao da su počeli i u podzemne kontejnere da ulaze, pretražuju.
Kese je nekada majka, a kasnije i tetka Sida koja me je čuvala, sušila na žici za veš. Kesa se koristila sve dok se ne pocepa. Tek je onda mogla u đubre. Nikako da se koristi za kantu za đubre i lakše bacanje dnevno sakupljenog đubreta.
Nekada su se kese sušile na žicama za sušenje veša, a danas su okovale drveće.

Sunday, February 2, 2014

Jedna knjiga kao sabrana dela

Pisci koji pišu celog života, mogu da zasluže da im se objave sabrana ili izabrana dela. Ja ću napisati samo jednu knjigu, pa je zato i smatram mojim sabranim delima. Ako napišem dve knjige, što je malo verovatno, objaviću ih u jednoj knjizi. Tri knjige mi deluju nestvarno i nemoguće, ali neće se pojaviti u tri toma nego u jednom.
Kada sam napisao prve redove zamislio sam sebe kao pisca koji je objavio jednu knjigu, knjigu koja će biti prevedena na više od 100 svetskih jezika. Više kao eksperiment, u kome će prevod na neki novi jezik uvek značiti i drugačiji tekst.
Ranije mi je objavljivanje iste knjige na svetskim jezicima bila nemoguća misija, danas u vreme eknjige san polako počinje da se ostvaruje.
Želja mi je da mi se knjiga prevede i na neki od jezika koji nestaju, jezika koji se govore samo na nekom malom prostoru, koji govore poslednje dve osobe.