Wednesday, September 16, 2015

Roman je ponornica koja izvire u čitaocima

Kolovoz 1983. provela sam u krevetu priklještene išijasom. 
To ti je sve od nekretanja, rekao je moj prijatelj Grga dok smo pili kavu.

Šta je biblioteka nego skladište knjiga ponornica. Tu su, a sakrile se. Dok ih ne uzmeš da čitaš. I ovaj roman je reka, ponornica. Teče, nečujno, i kad se najmanje nadaš, nema ga, sakrije se. Malo izvire on, malo knjiga koju čitam.
Na romanu Forsiranje romana reke sam za Zoe napisao posvetu: 23.12.1988. "Ovo nije posveta. Ovo je krik reke koja se izlila i traži korito. Š" Zoe kaže: Tada si umeo sa rečima, ali nisi imao pojma o životu. Bolje bi bilo da si ćutao, a umeo da se rveš sa životom. Knjiga je prvo bila kod Zoe, onda mi je knjigu razočarana vratila. Sada je u našem stanu. Ni sada ne znam nešto više o životu, ali sam naučio ono što mi je potrebno. Sada bih napisao drugu posvetu, ali mi treba druga knjiga, ova je dobila šta je zaslužila.


Tada sam rijeka i reka čitao kao su jedna reč koja zvuči isto. 1988. sam pisao pesme i koristio pisaću mašinu. Svaka pisaća mašina piše čitljivo. Za razliku od današnjih tekst procesora, ona koristi samo jedan font koji ne može da se promeni. Jednu veličinu slova i brojeva koje je, takođe, nemoguće promeniti, ni uvećati, ni smanjiti. Ako mi je bilo teško da uvlačim papir u pisaću mašinu, pisao sam na papiru. Rukopis ponekad sakrije slova, pa reči izgledaju nerazumljivo. Nekada nisam mogao da pročitam šta sam napisao rukom. Slova su bila nakrenuta na levu stranu, prava ili na desnu.
U vodu sam ubacio tri jaja. Nakon 3 minuta kuvanja sam izvadio jedno, nakon 4 drugo i nakon 5 treće jaje. Nije u redu da iz tri kokoške izađu tri jaja i da budu skuvana na isti način. Ako šerpica ne ume da skuva različito jaja, umem ja.
Razmišljao o pisanju pesama na različitim medijima. Prvo u romanima. Romani su idealno mesto za pisanje pesama. Duge rečenice, dijalozi, pasusi koji se završavaju na drugim stranama tako umeju da zamaraju, pa mi je uvek bio izazov da pronađem mesto u koje može da se ubaci pesma. Još ako se na tom mestu dešava ubistvo, pesma baš legne.Znam da pesnike najviše nervira kada napišem pesmu u njihovoj knjizi. Moju nikakve kraj njihove antologijske. A, pesmama svejedno. Svaka moja rukom pisana pesma pored odštampane se osećala se kao raskopčana košulja pored zakopčanog smokinga.
Dubravka je prva književnica koja je dobila Ninovu nagradu. U čemu ja mogu da budem prvi? Prvi pisac koji je pod pseudonimom dobio Ninovu nagradu, pseudonimom koji je sastavljen od Zoinog i mog imena. Ime od dva imena. Zoin Mihailo. Prema tome, moje ime je moje prezime, a pripadnost Zoi je moje ime.
Na srpskoj Vikipediji piše da je Dubravka jugoslovenska, hrvatska i holandska književnica, na hrvatskoj Vikipediji piše da je samo hrvatska. Ali je najdetaljnija srpskohrvatska Vikipedija gde piše, da je pored onih odrednica sa srpske, Dubravka i međunarodna književnica. Bravo. Već je 2015. a ja nemam svoju stranu na Vikipediji. Imam svoj blog Svet koji se menja. Na njemu vidim da se ja menjam, a sveta kao i da nema.
U 6 reči: Reka je presušila, ali mostovi nisu.
U Forsiranju sredstvo plaćanja je dinar. Zemlja se raspala. Danas bi Vanda vrištala kao da je dobila milijardu kuna. Njen švaca je ministar kulture. Tada smo imali jednog ministra kulture danas - sedam na istom prostoru, ali nismo postali kulturniji. Kulture nikada nije bilo ovako malo. 1988. nisam ni znao ko je ministar kulture, a tek nisam znao da li ima ljubavnicu.

Nobelovu za književnost dobio Naguib Mahfouz.
1029. Stigla je mala pošiljka od Radoslava. 
Kupili smo ti veoma lep sat. 
S njim možeš slobodno da roniš u vodi, a i svetli u mraku...