Thursday, January 29, 2015

Još se nisam rodio

Još se nisam rodio, ali su moji roditelji, majka Emilija i otac Jovan stupili u brak 17. januara, datum koji uvek zaboravim jer nisam bio prisutan. Lako je današnjoj deci oni prisustvuju svadbama svojih roditelja, pa je red da se i sete tog datuma. Moraću da sačekam još dve godine. Ninova nagrada počinje svoj život 1954. godine. Prva nagrada. Za Korene koji je drugi roman Dobrice Ćosića. Odluku je doneo Radnički savet Nina, na predlog žirija.
Koreni moje Ninove nagrade su u Ćosićevim Korenima. Knjigu sam imao u svojoj biblioteci, izdanje koje je objavila Prosveta Beograd. Koreni Prosvete su u tradiciji predratnog izdavača Gece Kona.Onda je u XXI veku došao jedan pa privatizovao Prosvetu. Privatizacija poništena. Sada je u restrukturiranju. Kada vlast hoće nešto da stavi pod tepih onda na to zalepi neku stranu nalepnicu da ne bude da neće da reši problem. A, neće. Izdavačka kuća u kojoj je objavljen prvi roman koji je dobio Ninovu nagradu očekuje dijagnozu da li je živa ili ne.
Roman Koreni sam mogao da pronađem u biblioteci, ali sam ga potražio na Internetu. Na Kupindu, sajtu na kom svako prodaje ono što ima, pronašao sam izdanje iz 1954. romana, ali me je sačekalo obaveštenje da je knjiga prodata. Prodavac mi je odgovorio da nema više nijedan primerak. Izdanje iz 1954. se razlikuje od izdanja iz 1962. Objavljivali su knjigu i Nolit i BIGZ i Zavod za udžbenike i Rad u ediciji Reč i misao. Na kraju je knjiga izašla i u elektronskom obliku na sajtu www.ask.rs ili Antologija srpske književnosti. Može da se preuzme i čita na računaru, tabletu, telefonu.
Rodio sam se 1956. a Koreni su već doživeli nekoliko izdanja, a ja sam izašao u svom jedinom izdanju.
Ako Ćosić počinje Korene: "Za mnom su gorele šume i put", ja ne mogu. Okrenem se, ništa ne gori. Nema ni šume, ni puta. Kako pisac može da piše o šumi i putu kada ih nema? Zapalio ih je. Ne mora on da bude kriv za vatru, ali pisac piše o šumi koja gori, a ne zove vatrogasce. Ja bradu nikada nisam imao. Sapleo bih se i na bradu od dva dana. Njemu brada do sedmog rebra. Njegove Noge mogu da nose nož. Ja nož nikada nisam nosio napolje. Pa mi nije jasno kada piše u vestima kako je neko na ulici nekoga isekao nožem. Ja bih se isekao kada bih poneo nož napolje. Jedna ulica, druga ulica. Jedan gradski prevoz. Autobus, trolejbus, tramvaj. Guranje, tiskanje, provlačenje. Ja kao nosilac noža bih se isekao.
Mogao bih roman da započnem:
Za mnom je gorela ambasada, ali to je roman koji mora neko drugi da napiše.
Ja sam sluga svoj, ali sam loš gazda, pa se i kao sluga ne ponašam valjano.
Nikada ne bih potegao nož na nečiju reč. Mada mi je zabavno da kao mađioničar izvadim nož koji se istog trena pretvori u cvet. Mogu cvetom na reč, lepu reč, a kaktusom na onu tvrdu.
Rodio sam se i tako su se rodili i moji koreni, a da li će biti korena i posle mene, ne zna se.
Niko i ne pomišlja da to može da se desi.
Kada sam napunio 58 godinu saznadoh da sam srednje, a jedino preživelo dete.
Prvo je trebalo da se rodi devojčica, ali majka ne ode u bolnicu, nego pozvaše seosku babicu, nešto je pošlo po zlu i devojčicu su udavili.
Treće dete je trebalo da bude brat, ali on poranio, hteo da izađe sa 7 meseci. Otac mi je u poverenju rekao da je i onda mislio da je moj brat preživeo, da je ukraden, jer su decu i tada krali i prodavali, popunjavali kućni budžet. Samo predosećamo, da možda negde živi, a da ne zna ni on za nas, a mi za njega znamo, ali ne znamo gde je.
Koreni su posađeni.




No comments: