Sunday, June 21, 2015

Nešto može da se kaže i u šest reči

Velika ili mala, laž je laž.

Kraj je meseca, baš me preseca.

Nikada neću naučiti da te zadržim.

Kada te imam, nemam ništa više.

Ne pričaj da ćeš da zaćutiš.

San svakog praseta - svinja u parlamentu.

Kritički tvit je početak kraja diktature.

Nedelja je konopac za nas majmune.

Letujte u Srbiji, ma gde bila.

Kako to došlo leto bez referenduma?

Učite decu da pobeđuju samo sebe.

Thursday, June 18, 2015

U potpalublju smo broda koji je potonuo

U jednom momentu koji sam propustio da zapamtim,
negde između dvadeset pete i tridesete godine života,
po prvi put sam osetio potrebu za specifičnim svakodnevnim ritualom.


Svako poglavlje knjige počinje početnom rečenicom romana koji je dobio Ninovu nagradu. Svako poglavlje se završava rečenicom iz romana, sem ukoliko se ne završi.
U potpalublju izlazi u vreme najstrašnije ekonomske krize. Denominacija dinara, skinuto 9 nula. Izdavane novčanice sa likovima Josifa Pančića (10 dinara), Njegoša (1.000 dinara), Dositeja Obradovića (5.000 dinara), Karađorđa (50.000 dinara), Jovana Cvijića (500.000 dinara), Ive Andrića (10.000.000 dinara). Izdavaštvu je teško, kao što je i danas teško. Ja ne moram da tražim izdavačku kuću, ja imam svoju, ali neću svoj roman da objavim u svojoj kući, u svom selu. Mogu da biram, da li da objavim štampanu knjigu ili elektronsku. Štampanu mogu da objavim u 4 primerka. Mogu i u 1000, ali gde da nađem tolike čitaoce? Vladimiru pomaže tašta, meni treća tašta nije živa, pa ne može ni da pomogne. Meni je za objavljivanje prve kompjuterske knjige pomogao otac. Kasnije mi je priznao, dao sam ti pare, ako ne uspe, nisu velike pare, ako uspe, tek onda nisu džabe bačene.
Svaki roman je kratak, ako je dobar, i predugačak, ako nije.
Prvi debitanstki roman koji je dobio Ninovu nagradu. I moj je debitanstki, samo sam ja sedi debitant. 
Roman nije dete kome daš ime kad se rodi, a ne znaš ni ko je ni kakav će da bude. U potpalublju bi kao moj roman mogao da bude U gepeku svemirskog broda. Želeo sam da odem, sakrio sam se u gepek auta, ali nisam znao da je to svemisrki brod. Putujem ka zvezdama, ne preko granice države, nego granice Sunčevog sistema.
1994. Ova godina deluje veoma duboko kada se pogleda iz 1900. godine, mnogo duboko, skoro nesagledivo, kao što nama iz 2015. izgleda nepredvidivo 2094. godina, kada nas više neće biti na ovom svetu, najverovatnije ni naših grobova. Verujem da će svet postojati. Iako je 1994. ostala iza nas, da li možemo da je ostavimo tamo gde joj je i mesto.
Kada imate 2 godine onda vas svako nečemu uči. Ćerka ima 2 godine i pokušavam od nje da naučim ono što nisam mogao od starijih. Propušteno, ono čemu nisam dorastao kada sam bio sam. Kada sam ja dobio dete, moja školska drugarica je postala baba. Lakše je njoj bilo da se igra sa unukom nego ja sa detetom.  
Nobelovu nagradu za književnost je dobio Kenzaburo Oe. Uvek su mi bila ubojita kratka prezimena. Zašto u Srbiji ne postoji prezime Ić, prezime sa samo dva slova? Ime može i dugačko da bude, ali prezime mora da bude kratko. Lako za pamćenje. Kada se ne bih zvao Zoin Mihailo, zvao bih se Mihailo Ić, i znam da bi opet grešili, prepravljajući mi ime i prezime u prezime Mihajlović, jer ljudi ne slušaju šta im pričaš, nego što čuju uklapaju u ono što znaju i tako uvek manje uče nego što mogu.

Vladimir nije RatIMir.
Otišli su Bukovski i Vladimir Bulatović Vib. Imali smo nekada I posle Tita, Tito, pa je red da sada imamo I posle romana, roman,što i ne zvuči tako loše i istinitije je.
Propala je kompanija Komodor koja je proizvela prvi kompjuter koji sam koristio, prvo Commodore 64, onda Amigu 500. Kompjutere o čijem sam korišćenju napisao nekoliko knjiga, koje su se odlično prodavale, jer svako ko je kupio kompjuter je kupovao i knjigu o svom kompjuteru.Čak i kada su znali nešto, kupovali su knjige jer nisu znali sve. Hteli su da saznaju i ono skriveno. Oni su kupovali knjige, moja izdavačka kuća je rasla i jačala, pa sam objavljivao sve više knjiga.
Pisanje na pisaćoj mašini i pisanje na kompjuteru se veoma razlikuju. Ali, osećaš se dobro kada naučiš da uvlačiš papir u mašinu bez popravljanja. Čuješ svako slovo koje pritisneš. Neka slova su posebno naglašena. Sa kompjuterom je pisanje tiho, ma koliko jako udarao po tastaturi. Papir iz pisaće mašine možeš da zgužvaš i baciš u korpu. Napisano na kompjuteru, ne možeš da zgužvaš, ali možeš da obrišeš i tako proslediš u aplikaciju "korpa", u kojon nijedan dokument nije zgužvan. Po tome se i prava i elektronska korpa razlikuju. U elektronskoj je sve lepo složeno, kao da je popeglano. U pravoj korpi svaki papir je zgužvan.

U potpalublju me obasjava nacrtano sunce.