Sunday, March 29, 2015

Pisac izdaleka, iz kraja u kom su reči vrednije od svakog drugog blaga

Neka bude, da ne bude nisam znala, da ne bude nisam znao, da ne bude nesporazuma, od samoga početka, neka bude: užas. 

Pišem, dok ima reči. Ne bi da bude 2003. ali mora, po redu je. Bila je dovoljno 2002. pa može i da se odmori, zauvek, da bude neka druga, da ne bude uvek isto. Ima ljudi koji bi večito povavljali godine, one uspešne za njih, ali da je svet tako uređen, nikad se neko drugi ne bi rodio. Ljudi broje  godine po redu. A, kad ih se sećaju sve se pomešaju, u neredu, pa poslednja dođe pre prve, srednja na vrh svih. Kada ih trošimo, godine idu po redu. Kada ih potrošimo, sve se izmešaju, naprave neki svoj red.Godine su jedinstvene kao i mi. Jednom se pojave, jednom se pojavimo, i nikad više.
Vladan Matijević je rođen u Čačku, kao i ja. I danas živi u predgrađu, makar tako piše ne Vikipediji. Moj otac je rekao da su Kulinovci, gde se rodio, nekada bili selo kod Čačka. Onda su Kulinovci postali prigradsko naselje. Danas su deo Čačka. Kao i piramide u Kairu, za koje smo u osnovnoj školi učili da su sagrađene u predgrađu Kaira, a kada smo ih posetili 2003. godine, one su bile u Kairu. Pisac zaposlen u galeriji. Ja, pisac zaposlen u svojoj izdavačkoj kući. Ne može da živi od pisanja, ali može za pisanje. Kada mi je ciganka kojoj sam otvorio vrata daleke 1973. želela da uzme neki dinar, tražila je da mi gleda u dlan. Dao sam joj, ne želeći da verujem u ono što će reći, jer sam hteo da joj dam umesto novca koji je tražila hleba i pekmeza, da, kada mi je ta ciganka rekla da ću da živim od knjiga, ja sam mislio da ću postati pisac, ali nisam postao, već sam napravio izdavačku kuću i živeo od knjiga.
2003. godina je Međunarodna godina slatke vode, koja je nikada nije bila slatka, jer kad je slatka, ona je šećerna voda, kada je slana ona je morska voda, kada nema miris, ukus i boju, učili su nas nekada, ona je prava i jedina voda koja može i sa velikim V da se piše. Volim sa braćom da odem na izvor u zabran i pijem vodu sa izvora. Volim da pijem vodu i iz bunara na imanju dede Ivanka i sa bunara sa koga je deda Dušan donosio vodu. Majka se plaši kada ja vadim vodu iz bunara, valjda zato što jedna majka odmah zamišlja kako njeno dete vade iz bunara. Ali, i 2003. je i evropska godina invalidnosti. Voda je u većini zemalja sveta invalid. Rado bih u invalide pretvorio one koji od pijaće vode naprave onu sa kojom ne smeš ni da se okupaš.
Ako ste umorni, idite da spavate, rekao je Đinđić koga je pronašao metak, koji je morao da ga pronađe. Đinđić spava, ali je budniji od nas. Đinđića su ubili, ali je danas u glavama više ljudi nego što je bio dok je živ bio, u glavama ljudi gde metak ne može. Ako mene jednog dana ubiju zbog onoga što sam pisao, biću srećan. Mada bih više voleo da me ubije prejaka reč, neko jak metak.
Počela je da radi Vikipedija na srpskom jeziku. Bila je na srpskohrvatskom, pa se razdvojila na onu na srpskom i na hrvatskom. Na srpskom 2015. ima preko 316.000 članaka 29. marta 2015. kada ovo pišem, srpskohrvatska ima preko 394.000, a hrvatska 154.000. Registrovao sam se i uskoro počinjem da pišem o sebi.

Kuc, kuc, slovo po slovo, reč po reč i Kuci dobija Nobelovu nagradu za književnost. Sramota me kada čitam ono što sam napisao i šta su drugi napisali. Čekam varvare da dođu i zapale sve što sam napisao. Samo me jedan u gradu zvao Šo, većina Šoki, pa nisam postao Gospodin ni Fo ni Šo. Dok nisam pisao živeo sam u doba mekano, sada dok pišem kao da živim u Doba gvožđa. Dajem svoju knjigu da je čitaju i majstor, iako nije Majstor iz Petrograda, i učitelju, i pevačici i vozaču taskija, ako je neko pročita do kraja, biće još onih koji će je pročitati do kraja. Moj život traje u moje doba, Život i doba Mihaela K je njegovo doba, koje može da se poklapa kalendarski, ali nisu ista. Nisam imao Isusovo detinjstvo pa ne mogu ni Isusov život. Nedeljnik Vreme je u broju 666 objavio da je Kuci dobio Ninovu nagradu.
Vladan Matijević od prve verzije romana Van kontrole iz 1995. napravio drugu, drugačiju, i objavio 2013. pa pisac umesto da živi od pisanja, čeka penziju da bi mogao da piše, pisac premešta rečenice, kao da se u novoj verziji drugačije seća iste knjige, kao da mu je prvu knjigu pričao neko poznat, a ovu novu, on sam piše. Moja sadašnja vezija romana je ovakva, ali ako bude sledeće ona će biti drugačija, skoro neprepoznatljiva. Kao i što je francuski prevod romana Van kontrole nazvan Jadi mladog Arnolda, i moj roman će imati drugi naziv, kao što sam ceo život živeo i imamo prezime na ić, sada se zovem Zoin Mihailo, pa mi je ime postalo prezime. Dokaz da se svet menja i da se mi u svetu menjamo. Ali, ma koliko menjali ono što napišemo ljudi će čitati, sa više ili manje razumevanja, razumišljanja, pa izgleda kao da ne pišemo jednu knjigu, nego kao da smo napisali za svakoga neku drugu knjigu, koja se samo isto zove.

Kompjuter biblioteka je 2003. imala 58 cipova u Narodnoj biblioteci. Lepo je bilo objavljivati sve što mi je izgledalo i malo zanimljivo, jer sam razmišljao da ako nema onih koji su zainteresovani, da ću ih ja knjigom privući, nekome pokazati drugi put kojim bi mogao da pođe. Tolike objavljene knjige znače mnogo, jer svi imamo posla, i prevodioci, lektori, priprema za štampu, štamparija, prevoznici, magacioneri, knjižare, biblioteka. Samo su tada, i više nikada, objavljene knjige o ColdFusion, Ekstremnom programiranju, StarOfficu, UML sa Rational Rose, DHTML, Apache 2. 
I pažljivo pratim kako on, blago podižući ramena, nadima grudi, i kako strašno razjapljuje usta, ispuštajući, za potrebe kraja više nego dovoljno užasan, nemi vrisak.

Wednesday, March 25, 2015

Vir ponekad pustim da me nosi, nekad mu kažem da se nosi

1974. Vir, roman koji je dobio Ninovu nagradu, najkraćeg naziva, sa samo tri slova u naslovu. Jure Franičević Pločar rođen na Hvaru na kom sam sa Zoe bio 2005. Rođen kao šesto dete, kao što je moj otac Jovan bio jedno od šestoro dece. Roditelji nisu znali da su rodili pisca, jer roditelji nikada o detetu ne razmišljaju da će biti pisac, slikar, gitarista. Pločar, koji je počeo pisati za vreme II svetskog rata. Prvi roman, Gluha zvona, je objavio 1956. godine kada sam se rodio, zvona nisam čuo.
Vir je objavljen 1974. Tek 2013. Goran Gocić dobija Ninovu nagradu, za roman koji u naslovu ima, takođe, tri slova Tai. Kada mi je Goran potpisivano knjigu u narodnoj biblioteci, razmišljao sam da svoj roman nazovem Zid, i da to bude treći roman tako kratkog naziva. Vir, Tai i Zid. Ali sam već sutradan odustao.
U užem izboru za Ninovu nagradu Usta puna zemlje Branimira Šćepanovića i Foliranti Mome Kapora. Danas mi se čini da su nam usta i sećanje ostala puna foliranata. Momo Kapor je pisao za Nin, ali Ninovu nagradu nije dobio. Ako bih svoj roman nazvao Zoe i dobio Ninovu nagradu, nagradu bih poklonio Momi Kaporu koji je takođe, napisao roman Zoe, ali nikada nije dobio Ninovu nagradu, jedinu nagradu koju je želeo da dobije. Bio bi to treći roman najkraćeg naziva, od tri slova.
Kod nagrada je uvek tako. Možeš da imaš odlične romane, i da godinama ulaziš u najuži izbor. Ali da tvoji romani gube trku u poslednjim santimetrima trke. Sve dok ne dođe dan kada više nemaš roman.I ne mogu da ti daju nagradu, jer se nagrada daje za roman te godine.
Vir je prirodna pojava, ali se osećamo neprirodno kada nas uhvati. Kružno kretanje vode kada su sudare struje. Ima i mesto Vir u Crnoj Gori i Francuskoj, i ostrvo Vir i film Vir i roman Vir.
1974. u EI Nišu je počela proizvodnja TV aparata u boji. Ali je crno ostalo crno.Deda je rekao da je na crno-belom programu zamišljao boje, ovako je sve servirano.
Aleksandar Solženjicin je proteran iz SSSR-a, a dobitnik je Nobelove nagrade za književnost.
Skupština SFRJ je donela novi Ustav koji je bio najduži ustav na svetu.
Završena je Beograđanka ispod koje je bio kisok sa najboljim vršlama.
1974. godine Tito je proglašen za doživotnog predsednika. Izašla iz proizvodnje prva generacija Golfa. Koji i danas živi na našim putevima. Mada i Tita često spominju, naročito kada zalutamo na putu kojim idemo, pa nam treba neko da nas vadi.
1974. je izmišljena Rubikova kocka koju do danas nisam ni pokušavao da rešim. Uvek sam više voleo šareno, nego jednobojno.



Wednesday, March 18, 2015

Ratna srеća

Malo prije bile su tu livade, divljake i žbunje oko puteljaka. Sada se puteljak raširio, progutao sve oko sebe, obukao asfalt, po sebi naslikao bele i žute linije, isprekidane i pune, i pustio po sebi brundajuća prevozna sredstva koja najbrže što mogu nekud žure, kao da beže od nekoga. Onaj koji vozi ne vidi ni livade, ništa ne vidi, samo vidi ono mesto gde treba da stigne i tako propušta život.
Imamo sreće sa ratom, rodili smo se posle svih ratova. Ostali su nam samo ratovi u duši, dugi kao stogodišnji. Ginemo, ali idemo dalje. Podižemo sebi spomenike i ostavljamo ih u korovu.
1973. je objavljeno manje dobrih romana. 
Pisac uvek ima roditelje, samo nekada rano ostane bez njih. Lalić, imenjak, Mihailo, ostao je bez majke Stane kada je imao 4, a bez oca Todora kad je imao 7 godina.
Pisci ne vole da menjaju svoja dela nakon objavljivanja, ali je Mihailo Lelejsku goru tri puta menjao za 33 godine, menjajući rečenice, opise. Da bi gora bila bolja.
Mihailo Lalić, pisac kome je tema NOR, skraćenica koja ne znači "neću o ratu" nego Narodno oslobodilački rat. Nekada su se pisci rađali na selu, na čistom vazduhu, među domaćim životinjama i ljudima bistre pameti. Zamisli selo koje se pominje još 1614. godine, kada je imalo više kuća nego danas. Nešto se dogodi sa ljudima i mestima, pa razvoj mesta stane, ljudi su uvuku u sebe, pa se ne prave nove kuće, rađa se manje dece, a i ono što se rodi, ode bliže ili dalje. Ima ga, ali kao da ga nema. Ućuti. Uvek jedno mesto treba da ima nekoga ko će da piše o mestu, jednog ili više, i da se tako radilo, pisalo, sada bismo znali da se odnosimo prema svemu što nam se događa na pametniji način. Ali tako se nije radilo, pa se ni danas ne radi. Neuki dolaze na vlast pa ponavljaju greške, načitani dolaze na vlast pa prave greške kojima se teško vidi pravo lice.
Kad se rodiš na selu, možeš u šumu da pobegneš od ljudi, i da se sačuvaš među divljim životinjama. I one te razumeju, pa te ne diraju.
Od gladi ne možeš da se igraš, kao što ne možeš da se igraš ni kada se prejedeš. Kada bismo se kao deca igrali Sunčevog sistema, ja sam voleo da budem Saturn, zbog prstenova. Devojčice su bile Venera, Zemlja. Sunce nikada nisam bio, pa sam znao da nikada neću biti ni car, ni kralj, ni predsednik mesne zajednice.
Kakav je čovek? Od kakvog materijala? Od najčvršćeg ali i najslabijeg. Ne možeš da slomiti, ali ga možeš i oduvati. Kada sam bio mali govorili su roditelji u istom danu da to nije za mene, ali da to mogu, da nisam tome dorastao, ali da je vreme da to uradim.
1973. Đina Lolobriđida je bila gost Festa. Devojčicama smo govorili: Gde si Đina,  a devojčice nama: Gde si Lolo. Otvorena nova zgrada Narodne biblioteke. YU grupa objavila prvi album srpskog roka. Za jedan dolar je moralo da se da samo 17 dinara.
Dušan Makavejev optužen za rušenje ugleda države i njenih predstavnika filmom W.R. - Misterija organizma. Organizam smo čitali kao orgazam.
Nobelovu nagradu za književnost dobije o Patrik Vajt. Najznačajnija dela su mu Vos, Na ognjenom vozu, Oko oluje, Priča Teodore Gudman i Noć lupeža.
Kada vidiš orla na nebu šta vidiš? Neko vidi slobodnu pticu, neko vidi kradljivca svega što može da uhvati, odnese u gnezdo i pojede.
Po romanu Hajka film je režirao Živojin Pavlović, takođe, dobitnik Ninove nagrade.




Sunday, March 15, 2015

U peščaniku se pesak kreće da se ne bi videlo dvoje koje se gledaju

Treptanje senki koje rastaču ivice predmeta i razbijaju površine kubusa, odmičući plafon i zidove po ćudi grebenastog plamena koji se čas rascvetava, čas vene, kao da se gasi. Dobro je dok nas naša senka prati, dok liči na nas, ali dođe dan kada se ona odvoji od nas i počne da živi svoj život, kao da joj nismo potrebni, sve je naučila, ne treba joj ni sunce, samo ulica po kojoj se vucara, zidovi po kojima skakuće, barice kroz koje prođe a ne ukvasi se.
1972. godina. Danilo Kiš, prvi pisac koji je vratio Ninovu nagradu za roman Peščanik. Iako je vratio, ona je ostala kod njega, zalepljena za njegovo ime, da je dobio. Ne mogu nagradu nekom drugom da daju, jer je nagrada samo Kišova. Kako neko da prihvati tuđu nagradu, pa da kaže Dobio sam Kišovu nagradu.  Kada se vraćanje jednom dogodilo, ponoviće se, uvek se ponovi.

Svi smo mi jedinstveni, ali su nam senke iste. Senka moga dede Ivanka te 1972. godine bila je senka čoveka kome se ispunio životni san, da dobije tekuću vodu ispred kuće. Od dobrih prihoda napravljen je privatni vodovod, iskopana dva bunara, pa je voda potekla. Nama danas voda u stanovima i kućama izgleda kao normalna pojava, ali nekada nije bila.
Epidemija velikih boginja u SFRJ.
Posle 34 godine nastao Peščanik kao skup intelektualaca građanske orijentacije. Ako vam je dobro, onda ništa. Ćovek ima stalnu potrebu da mu je dobro, tako da čak i veštački stvara osećanje da je sve u redu iako nije. Čovek mora, nekada, svesno, da razbije osećaj dobrog kod sebe, jer je osećaj lažan. Mozak neće da se troši, zamara, voli da ponavlja isto u nedogled. Kao kada vozite auto istim putem, sve se dešava automatski, kao da mozar radi na leru, ali sve se menja onog trenutka kada krenete drugim putem na istu destinaciju, mozak se tek tada uključuje i počinje da radi. Nije nam dobro, to nas naš mozak laže, da ne bi morao da se napreže, troši, traži rešenja, rešava probleme.
Kišov otac je priredio jugoslovenski red vožnje železničkog, autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja. Redovi vožnje su tačni, ali postoje da bi se znalo koliko kasne vozovi, autobusi, brodovi, avioni. Kada sam se vraćao kući u vreme velikih praznika, autobusi su bili označeni brojevima od 1 do dvocifrenih i bili parkirani okolo stanice po sporednim ulicama. Kada bih zakasnio za onaj autobus za koji sam imao kartu, morao sam da čekam sledeći koji polazi za nekoliko sati. Uvek su morali da polaze na vreme, a da dolaze kada stignu.
Kao u peščaniku, kroz koji sitan pesak iz gornje posude polagano klizi u donju, pesak nam samo odvlači pažnju od dva lika koja su okrenuta jedan prema drugom, dovoljno su blizu, ali i dovoljno odmaknuti da pesak može da prođe, ta dva lika su suština vremena, vremena koje teče i kad nema peska, kada se sav pesak preseli u donju posudu, pa neko okrene peščanik, da pesak nastavi da se kreće, što smiri dva lika. Legenda kaže da se ta dva lika u peščaniku ponekad i nasmeju, ali samo onima koji ne gledaju u pesak nego u osmeh likova.
Peščanik i svaka druga knjiga je kao jedno zrno u peščaniku, koje se ne vidi od drugih zrna, koje i da je zrno od dijamanta, kratko zasija onima koji budno gledaju. I to je dobro, da i najveće može da prođe kroz peščanik a ne da se zaglavi, spreči druga zrna da prođu. I nema knjige na svetu koju su svi živi pročitali, nema ni one za koju su svi živi čuli. Knjiga koja dobije nagradu diže prašinu, ali prašina ne zna da leti, već se slegne i zbuni pisca više nego što ga oneraspoložuje to što njegovu knjigu niko ne kupuje u knjižari. Zamislim svoju knjigu među drugim knjigama, ja je vidim, ali je retko ko vidi, češće vidim kako je neko zatrpava drugom knjigom koju je pregledao i odbacio, zatrpava moju koju nije ni pogledao, i tako je zauvek gubi.
Već 1978. godine Kiš vraća Ninovu nagradu kao protest zbog pisanja protiv njegove knjige Čas anatomije, knjiga je osporavana, osporavan i Kiš.
Bolje da se nađemo među nenagrađenima, nego nagrađenima, ako ne možemo da podnesemo da nas kritikuju. 
Hajnrih Bel je dobio Nobelovu nagradu za književnost. I klovn misli, samo ga na dvoru ne uzimaju za ozbiljno, a klovn je ozbiljan, samo ono što kaže ume ponekad i da nasmeje.
P.S. Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima.


Monday, March 9, 2015

Roman o Londonu u Beogradu, Čačku i ko zna gde još

Svi se pisci romana slažu, uglavnom, kad je reč o svetu u kom živimo. Došlo je vreme da se promeni žiri života, rekonstruiše, žiri koji odlučuje šta je dobro za dušu, koja knjiga nije kao druge, ali je knjiga.
Počela je primena poštanskog broja u SFRJ, pa svaka adresa u sebi sadrži pored naziva mesta i broj, Beograd je postao 11000 Beograd, 21000 Novi Sad, 31000 Titovo Užice, 41000 Zagreb, 51000 Rijeka, 61000 Ljubljana, 71000 Sarajevo, 81000 Titograd. Slanjem knjiga u najdalje krajeve zemlje, polako su mi se urezivali u pamćenje, jer bih sve u broj da pretvorim, brojevi mesta u SFRJ, pa sam znao napamet ne samo brojeve sa nulama nego i poštanske brojeve mesta kojima su sve cifre bile različite.
1971. godina je počela u petak, ali srećom da to nije bio petak 13.

Miloš Crnjanski, još jedan Ninovac koji se rodio u jednom veku, a nagradu dobio u sledećem. Radio se u XIX, nagradu dobio u XX. Ja sam se rodio u XX, a Ninovu nagradu ću dobiti u XXI veku. Za XXII vek neki novi Ninovci. Ali bih više voleo da nagradu dobijem sa 60, a ne sa 78 godina. Još jedan pisac po kome je ustanovljena nagrada.
Crnjanski rođen u Čongradu. Na zemlji uvek postoje mesta koja su kazna za roditelje, koje niko ne može da zastavi, jer i u takvim mestima se rađaju deca. Kao da sam se ja rodio u Mihailovgradu, koji znam da postoji u Bugarskoj. Upisao Miloš studije medicine koje nije završio, kao što sam i ja upisao studije astronomije, koje nisam završio, ali sam završio studije ekonomije.U koritu u kom se mesi hleb majke nekada prepovijaju decu, koja su posle bila dobra kao hleb. Crnjanski je objavio Seobe one godine kada se rodio moj otac Jovan, 1929. a Lament nad Beogradom, 1956. kada sam se ja rodio.
Roman o Londonu koji sam napisao postaje Roman o Beogradu, ili RoB. O vremenu kada sam studirao i živeo. Jedan je život u Beogradu mene kao studenta, kada se šetam iz jednog dela grada u drugi. Na Novom Beogradu, u prvom soliteru do Hotela Jugoslavija, kod gospodina Petrovića, koji voli što slikam, ali me stalno upozorava da mu bojom ne uništim nameštaj. Preko puta Studentskog grada kada me je posećivao gazdaricin pas, pa sam morao da vodim računa na govanca. U Višnjočkoj banji kada sam na tranzistpru slušao u jutarnjim časovima Beograde, dobro jutro, Duška Radovića, pa tek onda išao u čitaonicu Biblioteke grada Beograda, da pročitam prvo sve dnevne novine, učim do 3, a onda zatvaram knjigu, kao da sam na poslu bio. Sve do Karaburme gde stanujem poslednje tri godine. Uvek u torbi nosim knjigu koju čitam od centra do stana. Kasnije je moju torbu nosio moj otac, da bi na kraju završila u očevoj garaži na ekseru, jer otac ništa ne baca. Jedan je Beograd na studijama, drugi sada kada pišem svoj drugi prvi roman, na Čukaričkoj padini.
Roman o Čačku, o vremenu kada sam pokušavao da gimnazijsku i studentsku ljubav pretvorim u srećan brak sa mnogo dece, ali deca se nisu pojavila, već se pojavila Zoe, poslednja žena. O detetu koje se rodilo i ličilo na mene samo dok nije pošlo u školu, onda se od imena pretvorilo u slovo, M. Ne samo da sam otišao iz Čačka, već majka reče, uvek to ponavlja, da bi bilo bolje da smo bliže, ali ne voli ona da smo tu na par koraka, kaže, da ste u Milanovcu, blizu, ali i daleko, ali ne suviše daleko. Otišao Kecom iz Čačka, vraćao se Pežoom i Fordom, a ako budem četvrti auto kupovao, biće to možda električni, možda automatik, možda dvosed, ali ništa od onoga što smo Zoe i ja imali.
Roman o gradu u kom nisam bio o gradovima u koje nisam stigao da odem, o posetama preko interneta. Svi neposećeni gradovi podsećaju jedan na drugi. Samo su slike bez emocija, nema nas u njima, ne osećamo miris, ulice kao da može u njih da se propadne.
Sovjetski vasionski brod Mars 3 se spustio na Mars bez ljudske posade. Ima predela na Zemlji na koja je mogao da se spusti Mars 3 i da izgled kao da je na Marsu. Ja bih poslao Mars 3 u džunglu, da šalje snimke sa Marsa. Stanovnici pustinje bi uživali. Stanovnici džungle bi se pitali zašto se putovalo daleko zbog onoga što postoji ovde.
Pablo Neruda je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Iako je otišao 1973. Mislilo se da su ga otrovale pristalice Pinočea koji je došao na vlast vojnim uradom, ali forenzičari su potvrdili nešto drugo, karcinom. Oni koji su verovali da je ubijen injekcijom u stomak i dalje veruju u takvu smrt, oni drugi, koji ne veruju ni sebi, veruju zvaničnim izveštajima, iako su zvanični izveštaji uvek najsumnjiviji.
Stanovnici dve Nemačke su ponovo mogli da se čuju telefonima. Pre rušenja Berlinskog zida.


Tuesday, March 3, 2015

Put ka nečemu kada ćemo se osloboditi svega

Budući da sam sred godina među kojima je kraj veku ljudskome..
Godina 1970. Sagoreo je Pramen tame. Kada su svi otišli on je čekao Dolazak na kraj leta. Pravim putem je išao na Hodočašće Arsenija Njegovana. Samo je jedan Borislav Pekić. Rentiramo život i od toga dobro živimo, da nam na kraju ne ostane ništa od života.Ostavljamo testament iako ništa nije naše, najmanje ono što imamo. Najviše je naše ono što smo poklonili, od nas sklonili. Kad nas sahrane pokretna i nepokretna imovina kao da se razbeži, sakrije, pa joj se trag izgubi i smisao.
Borislav je umro 1992. godine kada se rodila M. Rođen u Kraljevini Jugoslaviji, umro u Ujedinjenom kraljevstvu. Boris i lav. Bori se lav. Bor i slava.
"Bio sam član ilegalne studentsko-gimnazijske organizacije koja se zvala Savez demokratske omladine Jugoslavije. Uhapšen, osuđen, prvo na 10, onda na 15 godina, a pomilovan posle 5." 
Pekić je prvi pisac robijaš koji je dobio Ninovu nagradu.Vlast povezala pojam pomilovati  sa skraćenjem kazne, pomilovati kao kad te "majka" pomiluje pa ti odere kožu, kao "prijatelj" kad te pomije pa ti izvadi oko, eto takvo je to milovanje. Kada uhapse pisca on svakoga dana piše, makar skice romana, romane, makar skice priča, priče, makar skice drama, drame. Piše kao da sabijen prostor istiskuje reči, kao da nemanje orkuženja otvara vidike, kao da tišina stvara buku, kao da samoća gomilu tera na sve četiri strane sveta. Ako je jedan pisac bio u zatvoru, mora da će još neki biti u zatvoru, pa dobiti Ninovu nagradu.
Počeo je sa Vreme čuda. Ako je Pekić pio viski sa ledom, ja bih se zadržao na ledu. Emigrira u London 1971. godine. Ja nikud ne idem iz zemlje, ali ne ostajem u jednom mestu, već ih menjam. Nemam ja ćerku koja će moje neobjavljeno da objavi, kao što Pekić ima.
Pisac najduže fraze u srpskoj književnosti. Ako u filmu može da postoji kadar dugačak nekoliko minuta ili pola sata ili čitav sat, zašto ne bi i u knjizi postojala rečenica koja se nastavlja na svakoj novoj strani?
Nekada bežimo od pisanja, kao da nas pero juri kao strela, a češće bežimo u pisanje, da se sakrijemo u reči, između reči, iza smisla. Ako izbrišemo iz knjige rečenice, a to je danas lako u Wordu uraditi, na njihov mesto dođu rečenice koje nemaju ni početak ni kraj, pune su nepoznatih mesta, ljudi koji povraćaju umesto da govore.
Sanjao sam da mi zvoni telefon, fiksni, onaj sa brojčanikon na okretanje, beo, i ja se javljam. Neko iz Ninovog žirija, neka žena mi javlja da sam dobio Ninovu nagradu. Ali ja nisam napisao nijednu knjigu, kažem. Zato smo vam i dali nagradu. Pitao sam kako mi se zove roman. Ne znaju. Da li mogu da ga dobijem. Veza se prekida. Moraću nagradu da odbijem. Neću biti prvi dobitnik koji je odbio nagradu. Sada kada su mi dali nagradu, tek sada neću da napišem knjigu. Tek sada.
Radila se Biljana Srbljanović koja ima svoje skakavce.
Borislav Pekić je dobio ćerku, koja je rodila ćerku. Ja sam dobio ćerku, koja će dobiti ćerku.  


Sunday, March 1, 2015

Uloga moje porodice u mojim životnim ulogama

1969. godina. Prvi put imam 13 godina. Kada budem imao nekih drugih 13 godina, sledeći put, drugačije ću ih potrošiti, ima da ih rastegnem na dve godine.
Bora Ćosić objavio prvi roman Kuća lopova one godine kada sam se rodio. Iste godine kada se rodio Bora, dorila se i moja majka Emilija, Ema, keva, žena moga oca, svekrva koja je imala tri snaje, koju je najviše poštovala Zoe, treća snaja. 
Bora se u Beograd iz Zagreba seli i nastavlja školovanje, a ja dolazim u Beograd nakon školovanja. Uloga moje porodice se u mom životu smanjivala kako se smanjivala porodica. Bora je rekao za sebe: Rođen u Zagrebu, umro u Beogradu, živim u Berlinu. 
Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji  je prvo objavljena kao nezavisno izdanje. Moj roman ću prvo objaviti u svojoj izdavačkoj kući, nezavisnoj od bilo koga. Onda ću je ponuditi onima koji imaju lance knjižara. Roman koji ću objaviti prvo će se pojaviti kao jedna strana, a nakon toga će se prvo izdanje dopunjavati novim stranama, novim poglavljima, menjati, pretumbavati, pa će prvo izdanje imati najviše praznih strana. Znam da će čitaoci biti zbunjeni, ali uvek su bili razmaženi, kupe knjigu i žele da bude napisana od početka do kraja. Kao da pisac uvek zna da napiše kraj.
U Pragu se zapalio Jan Palah. Nekada su spaljivali žene osuđujući ih da su veštice, a sada se zapalio čovek jer živi u zemlji koja je veštica prema svom narodu. Pisac može da se zapali na trgu, može da zapali svoje knjige, i da počne da piše neke nove. Knjige uvek sagore svoga pisca, pa na kraju one ostanu, a pisac se pretvori u pepeo.
Ugrađeno je prvo veštačko srce sa kojim je pacijent živeo četiri dana. Kada u budućnosti budu ugrađivali pravo srce u robote, oni će postati pisci, bez srca umeće samo da slažu reči.

Više od pola preduzeća u socijalističkoj Jugoslaviji nisu sposobna da izmiruju svoje obaveze na vreme zbog nelikvidnosti i viška zaposlenih.Ništa se ne menja vremenom. Firme uvek imaju više zaposlenih nego što im treba, samo im nekada dobro ide, pa to mogu da izdrže. Tako je i moja firma imala i deset zaposlenih. Da sam tada ostao bez radnika, danas bih imao bogatstvo. To što nisam bogat, znak je da sam kasno otpustio radnike za koje nije postojao posao.
Čovek se prvi put sputio na Mesec, što je za Nila Armstronga bio mali korak, ali za nas ostale na Zemlji veliki. Kasnije su oni koji su bili na Mesecu došli u Beograd.
Predstava Kad su cvetale tikve skinuta sa repertoara JDP-a na intervenciju Tita u Zrenjanjinu, Tita koji je ostao poznat i po tome da je slao na odmor na otok one koji su sa njim sadili tikve i ostalo povrće koje može da se omlati o glavu.
Poslata prva poruka preko ARPANET-a, prethodnika Interneta. Onda su poruke počele da se umnožavaju, kao kada se oplođena jajna ćelija deli na dve pa dve na četiri. Sve dok se ne rodi čovek, kao poruka nad porukama.
Poslednji roman Bore Ćosića Mirni dani u Rovinju kao katalog predmeta u kući kroz koju su prolazili ljudi, uvek prolazili, ostajali samo u predmetima. Na buvljaku nijedan od predmeta ne bi bio ono što jeste. Jer predmeti nemaju pohranjenu priču o sebi kojoj bi se pristupilo pre USB-a. Ovako svaki predmet ima samo spoljašnost, a unutrašnjost krije u onima kojih više nema. Iako mu je vrednost neprocenjiva, skrivanje unutrašnjosti, skrivanjem priče, on izgubi vrednost i lako završi u kontejneru. Knjiga Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji sa posvetom je priča za sebe, više od same knjige. Stupio sam u vezu sa nekim sa Kupinda i poželeo da dođem do knjige. Samo 150 dinara. Još ako ima posvetu. Još ako prodavac zna nešto o posveti.