Friday, January 30, 2015

Beton i grafiti na betonu i svici

Ja sam svedok. Svedoci su i beton i svici. Betonu više veruju. Svici otkrivaju lepše tajne. Po svedoku betonu vole da crtaju grafite. Dan je pa se svici vide, ali ne sijaju, jer danju uče kako se po mraku svetlosti. Treća sreća. Trostruki dobitnik Oskar Davičo, nadrealista. Nadrealno.  Malo mu je što je pisao pod svojim imenom. Izmislio još neke pisce. Tako upoznavao bolje nego iko: O. Davidovića, S. Kovačića, S. Nikolića, Vladu Barbulovića. Kao što ja najbolje znam Zoinog Mihaila. Meni dosta još jedan ja.
Idemo u Šabac, ali tamo nema Oskara.
Vuk Vasić je radio-reporter, a šeta se romanom kao radio talasima. Reporter radija se razlikuje od televizijskog reportera. Reporter koji prenosi utakmicu na radiju se razlikuje od onog ko na televiziji prenosi utakmicu. Razgovori sa partijskim sekretarom. Kako to čudo izgleda? Nisam Vukov imenjak.
Možda će i dramu da naprave. Ali u njoj neće izgrati Zoran Radmilović, možda neki Zoran ili neki Radmilović.
Oskaru otac bio knjigovođa. Moj voli knjigovodstvo pa postao finansijki direktor. Majka Oskaru bila lepa. I moja je lepa i danas. Dok je radila sa ocem, očev šef jednom reče: Ova vrata od kancelarije da se sklone. Jovan svakoga časa ulazi i izlazi. Ima za Emu ovo, ima od Eme ono. Da se ne muči. Eto toliko je bila lepa tada, da su hteli i vrata da uklone da ih ne bi razdvajala.
Ako ima neki švaler da mu napišem nešto da zvuči kao da je načitan.
Ako ima neki ponavljač da napišem nešto da ode u sledeći razred jer mu neće trebati to što uči na mestu na kom će biti.
Oskar bio isključen iz Gimnazije. Ja za malo. Nosila se bluza na kojoj je bio znak Gimnazije. Tada smo se razlikovali od ostalih đaka u gradu. Plava. Ali ja došao prvi dan u školu kod Firera - razrednog, u belom blejzeru. On se tek oslobodio jednog problematičnog, a pojavio se ja. Svi u plavim uniformama, ja u beloj. Nisu me izbacili iz Gimnazije, ali za malo da dobijem batine. 
Oskar se pitao: "na koga je ličio bog ako je stvorio po svom obličju čoveka..." jednom je pisac, đubretar, čobanin. Izbačen iz škole, Oskar završi dva razreda za jednu godinu, pa školu završi pre onih koji nisu izbačeni.
Otišao u Pariz da studira, ali studirao život kao kelner, nosač, sparing-partner u bokserskoj školi, priučeni šuster i zabavljač dama. Ja u Pariz otišao sa devojkom koja mi je kasnije postala druga žena. Ništa nisam naučio jer se drva ne nose u šumu. Onda sam sve o Parizu zaboravio. Sada ću trećoj ženi da uplatim da obnovi francuski, da odemo do Pariza. Možda ću u tom betonu da naiđem na svice Oskara Daviča.




Thursday, January 29, 2015

Đavoli dolaze, ali nećemo da unosimo paniku u narod

Nisam se dovoljno ni smejao, a ni isplakao. Na sahranama razmišljam kako se nisam dovoljno smejao u životu. Na svadbama se smejem svemu što vidim, ali su mi na pameti suze, vrebaju iz prikrajka.
U Jugoslaviji, mogao si da se rodiš u Zagrebu, studiraš pravo u Beogradu i dobiješ Ninovu nagradu. Da pišeš drame i dobiješ nagradu za roman. Da osnuješ pozorište lutaka i pišeš satire. I da ne napišeš ono što si hteo jer moraš da radiš da bi preživeo.
Mirko Božić. Još jedan od dobitnika koji više nije živ, sem u knjigama, dramama. Kada dođu promene  koje nisi želeo, plačeš i neisplačeš se. Plačeš i pre promena, ali to su neke druge suze. Tvoje suze. Kada se menja u društvu to su više zajedničke suze. Uvek se negde događa Život, a kao nešto drugačije upoznaješ se sa mentalitom stanovnika Dalmatinske zagore i kako novo vreme menja ljude. 
Ja sam se tri puta ženio. Zato kažem za sebe da sam se tri puta smejao i dva puta plakao.
Trilogija o Kurlanima (Kurlani, 1952; Neisplakani, 1955; Tijela i duhovi, 1981).
Moj roman je iz edicije Svet koji se menja, knjiga druga. Prva nikada nije završena. Božiću za drugi deo trilogije druga Ninova nagrada. Još se nisam rodio jer je 1955. godina. Majka se još nije isplakala jer je izgubila prvo dete. Ali se raduje jer je u drugom stanju. 
Novu vlast moraš da hraniš, pa te uči kako da prvo obezbediš hleb za nju i na hleb.
Tamo gde se rodiš, retko kada umreš. Pa kad umreš, umro si i tamo gde si se rodio i tamo gde si živeo.
Prvu knjigu Neisplakani  sam pronašao na Kupindu kod jednog Beograđanina. Ali kada sam ga pitao da li mogu knjigu da dobijem na kućnoj adresi, rekao je: LIČNO PREUZIMANJE SAMO NA DOBIJENOJ ADRESI - Nikada ne prolazim nigde,nikada nisam u gradu i ništa mi nije usput.

Drugu knjigu Neisplakani sam našao opet na Kupindu, izdanje Zore iz 1955. godine. Zainteresovalo me je što je na unutrašnjoj strani knjige pečat lične biblioteke. Prodavac je iz Kruševca. 
Ako Božić uvek piše: selo - grad, Gornji - Donji Kurlani, domaći čovek - osvajač, ja ću u relacijama selo Čačak - selo Beograd, drugi sprat - šesti sprat, izdavač knjiga drugih pisaca - pisac svojih knjiga koje će neko drugi da objavi.
Kada se takmiče Bulatovićev roman Đavoli dolaze i Neisplakani đavoli gube, iako je to smešno čak i kada se ponovi samo dva puta. Čuvena rečenica iz doba socijalizna NIJE VREME.  Suze su već nešto drugo. Moj roman nema naziv, čak ni jedno slovo, ni jedan broj. Tako da mu naziv ne može biti kamen spoticanja.
Smejem se, a dugo su nas plašili da posle smejanja dolazi plač. Pa, neka dolazi. A, posle tog vašeg plača, dolazi smeh, čist kao duša deteta. 



Još se nisam rodio

Još se nisam rodio, ali su moji roditelji, majka Emilija i otac Jovan stupili u brak 17. januara, datum koji uvek zaboravim jer nisam bio prisutan. Lako je današnjoj deci oni prisustvuju svadbama svojih roditelja, pa je red da se i sete tog datuma. Moraću da sačekam još dve godine. Ninova nagrada počinje svoj život 1954. godine. Prva nagrada. Za Korene koji je drugi roman Dobrice Ćosića. Odluku je doneo Radnički savet Nina, na predlog žirija.
Koreni moje Ninove nagrade su u Ćosićevim Korenima. Knjigu sam imao u svojoj biblioteci, izdanje koje je objavila Prosveta Beograd. Koreni Prosvete su u tradiciji predratnog izdavača Gece Kona.Onda je u XXI veku došao jedan pa privatizovao Prosvetu. Privatizacija poništena. Sada je u restrukturiranju. Kada vlast hoće nešto da stavi pod tepih onda na to zalepi neku stranu nalepnicu da ne bude da neće da reši problem. A, neće. Izdavačka kuća u kojoj je objavljen prvi roman koji je dobio Ninovu nagradu očekuje dijagnozu da li je živa ili ne.
Roman Koreni sam mogao da pronađem u biblioteci, ali sam ga potražio na Internetu. Na Kupindu, sajtu na kom svako prodaje ono što ima, pronašao sam izdanje iz 1954. romana, ali me je sačekalo obaveštenje da je knjiga prodata. Prodavac mi je odgovorio da nema više nijedan primerak. Izdanje iz 1954. se razlikuje od izdanja iz 1962. Objavljivali su knjigu i Nolit i BIGZ i Zavod za udžbenike i Rad u ediciji Reč i misao. Na kraju je knjiga izašla i u elektronskom obliku na sajtu www.ask.rs ili Antologija srpske književnosti. Može da se preuzme i čita na računaru, tabletu, telefonu.
Rodio sam se 1956. a Koreni su već doživeli nekoliko izdanja, a ja sam izašao u svom jedinom izdanju.
Ako Ćosić počinje Korene: "Za mnom su gorele šume i put", ja ne mogu. Okrenem se, ništa ne gori. Nema ni šume, ni puta. Kako pisac može da piše o šumi i putu kada ih nema? Zapalio ih je. Ne mora on da bude kriv za vatru, ali pisac piše o šumi koja gori, a ne zove vatrogasce. Ja bradu nikada nisam imao. Sapleo bih se i na bradu od dva dana. Njemu brada do sedmog rebra. Njegove Noge mogu da nose nož. Ja nož nikada nisam nosio napolje. Pa mi nije jasno kada piše u vestima kako je neko na ulici nekoga isekao nožem. Ja bih se isekao kada bih poneo nož napolje. Jedna ulica, druga ulica. Jedan gradski prevoz. Autobus, trolejbus, tramvaj. Guranje, tiskanje, provlačenje. Ja kao nosilac noža bih se isekao.
Mogao bih roman da započnem:
Za mnom je gorela ambasada, ali to je roman koji mora neko drugi da napiše.
Ja sam sluga svoj, ali sam loš gazda, pa se i kao sluga ne ponašam valjano.
Nikada ne bih potegao nož na nečiju reč. Mada mi je zabavno da kao mađioničar izvadim nož koji se istog trena pretvori u cvet. Mogu cvetom na reč, lepu reč, a kaktusom na onu tvrdu.
Rodio sam se i tako su se rodili i moji koreni, a da li će biti korena i posle mene, ne zna se.
Niko i ne pomišlja da to može da se desi.
Kada sam napunio 58 godinu saznadoh da sam srednje, a jedino preživelo dete.
Prvo je trebalo da se rodi devojčica, ali majka ne ode u bolnicu, nego pozvaše seosku babicu, nešto je pošlo po zlu i devojčicu su udavili.
Treće dete je trebalo da bude brat, ali on poranio, hteo da izađe sa 7 meseci. Otac mi je u poverenju rekao da je i onda mislio da je moj brat preživeo, da je ukraden, jer su decu i tada krali i prodavali, popunjavali kućni budžet. Samo predosećamo, da možda negde živi, a da ne zna ni on za nas, a mi za njega znamo, ali ne znamo gde je.
Koreni su posađeni.




Tuesday, January 27, 2015

Kako napisati da je nešto bez naslova?

Danas prvo pišem, pa tek ću onda da određujem naslov. Možda i neće biti naslova. Kao ono bez dobrog naslova. Zoe mi kaže da prvo završim rečnik 2000 reči i izraza koje svakom korisniku kompjutera mogu da koriste, da ne odugovlačim kao što sam nekada odugovlačio sa knjigom o mestima na internetu koja valja posetiti. Pa tek onda da radim nešto drugo. Tako će izaći XIV izmenjeno i dopunjeno izdanje džepnog kompjuterskog rečnika. Da sam se sa njim bavio ovih godina, ovo bi bilo XVI, a ne XIV izdanje, ali nisam. Kada je čoveku krivo što je zapostavio ono što nije trebalo da zapostavlja, uvek se upeca u razmišljanje šta bi bilo da je bilo.
Zamisli knjigu bez naslova.
Ne da se zove knjiga bez naslova, nego da bude bez naslova.
Tako bi bila knjiga sa najkraćim naslovom koja je osvojila Ninovu nagradu.
Žiri u sastavu.... je objavio da je Ninovu nagradu za prošlu godinu dobio roman Zoinog Mihaila bez naslova, ne roman se ne zove bez naslova, nego je on bez naslova.
Kako napisati da je nešto bez naslova?
Prvo izdanje u beloj boji.
Drugo izdanje u plavoj.
Treće u zelenoj.
Svako sledeće druga boja na  koricama.

Monday, January 26, 2015

Svaka vlast je privremena, ali ostavlja trajne posledice.


Svaka vlast je privremena, ali ostavlja trajne posledice.
 
Na području Trepče ruda se vadila i u vreme kralja Milutina. Da je Milutin završio posao, sada ne bismo imali problema.

Zbog magle se sa Brankovog mosta ne vidi Most na Adi. Lep pogled za sve one koji su na vlasti.

Premijer bi morao malo da se krije. Ako već imamo istraživačno novinarstvo, da novinari malo istražuju gde je premijer bio, šta je radio.

Opozicija je po predsedniku žuta, i to mu zvuči simpatično. Manje bi se smejao da je ima kao Kineza.

Standard nam je porastao. Oni koji noću preturaju po kontejnerima imaju baterijske lampe.

Nema više Pavla Minčića. Na slovo, na slovo P I na slovo, na slovo M.

Nekada smo mislili da mali ljudi žive u televizoru, onda kada su televizori bili sa katodnim cevima. Danas su to mali i tanki ljudi.

Telekom treba prodati zato što ima previše zaposlenih. Lakše ga je prodati nego radnike otpustiti.

Premijer brže priča nego što Aleksandar Vučić misli.

Ne morate da ga slušate. Ne drži pištolj u ruci.

Uvek kad vođa počne da priča beba zaspi. To nije dobro. Ne može celog života da spava.

Japanski voz kasni do 30 sekundi. Ne zato što je brz nego zato što je tačan.

U prošlom veku nezavisna štampa je imala zadatak. I danas bi imala da je postoji.

Prva Politika je koštala 5 para. Većina današnjih dnevnih novina ne vredi ni 5 para.

Oni koji odlučuju o klimatskim promenama, uvek su neki mračni ljudi.

Sanjao sam da sam uzeo kredit u švajcarcima. Da me banka zove da se dogovorimo. Još sitnijim slovima.

Rusi dolaze Nemci dolaze Kinezi dolaze. Vreme je da mi odemo.

Budala na vlasti je i dalje budala, ali zato što je na vlasti misli da je najpametnija budala.

Šala sa radničkog saveta bivše Juge se delimično obistinjuje: Prodamo preduzeće strancima, uzmemo pare. I radimo za njih. (E, ne radimo!)

Srbija će dati investicione podsticaje Guglu, koji može da kupi pola Srbije.

Poljoprivreda je naša budućnost. Njom najviše žele da se bave oni koji dođu u grad.

 

Wednesday, January 21, 2015

Red ispred JDP-a sve do zgrade vlade

U vreme kada je JDP dobilo ime, kulturno smo se uzdizali pojedinačno i grupno. Karta za pozorište je mogla da se kupi i preko Sindikata koji je pored polutki nabavljao i karte za pozorište. Bile su one uvek jeftinije od onih koje su mogle da se kupe na biletarnici. I manje firme su mogle da kupe sve karte za jednu predstavu. Na poslu smo se viđali, viđamo se i u pozorištu. Pozorište je bilo dostupno svima koji su hteli da idu. Vremena se menjaju, ali potreba da se napravi subverzija uvek postoji.
Na primer, kroz cene.
Ako mogu gaće da se prodaju sa popustom, zašto ne bi i pozorišna predstava?
Karta od 1200 dinara, 800 dinara se prodaje po 200 i 100 dinara i svi hoće u pozorište. Kupovina bez redova se tako pretvara u kupovinu u redu koji je stotinama metara dug. Od JDP-a do krivine, pa dalje. Ludnica u centru grada, kulturna. Još malo pa nestalo. Repertoar u januaru rasprodat. Za repertoar u februaru prvog dana prodaje karata ludnica, a za sledeći podeljeni brojevi. Onlajn rezevracije u vreme kompjutera ne rade. Rade brojevi. Kao u banci kada dobijete broj da biste uzeli svoje pare sa svog računa, i u pozorištu dobijate broj da uzmete svoju kartu. Nije ni čudo otkud brojevi, jer je banka jedan od donatora i sponzora pozorišta.
Ako mogu da se rasprodaju firme, može i pozorište.
Šta je par miliona gubitaka za pozorište u ova dva meseca rasprodaja zbog sniženih cena karata, važno je da su sale pune i da narod ima utisak da je sve u redu.
Ako već ne može da nam poraste standard i da budu puna pozorišta po regularnim cenama karata, neka budu puna po smešnim cenama.
Mogli bismo i mi izdavači da snizimo cene knjiga koje koštaju po 1500, 2000 dinara na 100 i 200 dinara i sve bismo rasprodali.
Ostali bismo bez knjiga i sa malo para na računima. I uskoro bismo zatvorili svoje izdavačke kuće.
Ali pozorišta su državna, a ne privatna.
Ona se neće zatvoriti ni da karta košta simboličnih 1 dinar.
Jer ćemo sve razlike nadoknaditi svi mi parama iz budžeta. Mi koji idemo u pozorište po regularnim cenama i mi koji uopšte ne idemo u pozorište, da bi išli u pozorište oni koji hoće da stoje u redu i čekaju satima da bi kupili karte po 100 i 200 dinara.

Monday, January 19, 2015

Kuća sećanja, zaborava bez kuće

Danas je po 61. put dodeljena Ninova nagrada za roman 2014. godine. Kuća sećanja i zaborava. Već se sećam se ovog trenutka. Bliskog. Sećam se prošle godine i romana Tai. Godinu ranije Velikog rata. U Ninovu kuću slažu se knjige sve do prvih Korena.  Iznad korena kuća. Od Dobrice do Davida. Vreme je da neko prvim romanom dobije Ninovu nagradu. Komentator. Onaj koji vidi svet koji se menja i koji u svakoj rečenici pronalazi svoj smisao. Pisac je hteo jedno, ali mi pronalazimo samo ono što je naše. Neko to ume da označi, mora i da dopiše, da ga zaokruži. Komentator je tu da kuću sećanja osveži svojim sećanjima. Da zaboravi sećanja u kući. Da zaboravi kuću. Da zaboravi što je došao.
NINOVA imena: Dobrica. Mirko. Oskar. Aleksandar. Branko. Radomir. Miroslav. Ranko. Meša. Erih. Slobodan.  Bora. Borislav. Miloš. Danilo. Mihailo. Jure. Miodrag. Aleksandar. Petko. Mirko. Pavle. Slobodan. Pavao. Antonije. Dragoslav. Milorad. Živojin. Vidosav. Voja. Dubravka. Vojislav. Miroslav. Milisav. Živojin. Radoslav. Vladimir. Svetlana. David. Milovan. Danilo. Maksimilijan. Goran. Zoran. Mladen. Vladan. Vladimir. Miro. Svetislav. Dragan. Vladimir. Grozdana. Gorana. Slobodan. Aleksandar. Goran. Filip. Imena kao brajalica.
Čekajući 62. dodelu, ali sa knjigom u ruci. Onom koja će dobiti nagradu.

Tuesday, January 13, 2015

Ko si ti da dopisuješ knjigu?

Odštampane knjige su idealne za dopisivanje. Iako sam uvek voleo da kupim knjigu, uzimao sam knjige i iz biblioteke. Od popularnih knjiga, one iza kojih niko ne stoji kao da nestaju sa polica knjižara. Vremensko ograničenje je postojalo, ali se kašnjenje tolerisalo. Uzmem knjigu i stavim je u biblioteku, pa više ne znam koja je moja, a koja je pozajmljena. Uvek uzmem dve, ali čitam samo jednu. I uvek nešto moram da napišem, ne da dopišem. Vidim i drugi pišu, ali najčešće samo ime ili poruku koju neko treba da pročita. Probudilo me je neko šuškanje, piše Kami u Strancu, a ja dopisujem par reči  Liže me pas i čeka da ga povedem u šetnju, i nastavljam čitanje. Činilo mi se da se sprovod kreće malo brže, i dodajem Sanduk se kreće brže od svih pa su se u povorci svi trgnuli i počeli da trče, ali sanduk je bio brži. Kada vratim knjigu u biblioteku, ponašam se kao da je nisam dopisivao. Ali, jedan Aleksandar je znao da se nešto dešava, pa me je jednog utorka zadržao: Ko si ti da dopisuješ knjige? Nisam se dao. Tražio sam da mi pokaže. Izneo je pet onih koje sam komentarisao. Lako mu je, na kartonu piše koje sam knjige uzimao. Ovo će od sada biti tvoje knjige, a ti ćeš nam kupiti nove, rekao je. Ove koje su komentarisane vrede više, posebno zbog toga što ću ja postati slavan, rekao sam, ali nije vredelo. Kada sam sledeći put došao u biblioteku da vratim knjige koje sam pročitao i komentarisao, Aleksandar je počeo: Komentari su ti odlični, ali nije u redu da pišeš po knjigama. Ali, ako već pišeš, piši čitljivije. 

Monday, January 12, 2015

Zid je tu da se po njemu piše i crta

Nijedne novine na kojima sam pisao komentare nisu sačuvane. Samo jedan kuvar na kom sam olovkom ocrtao obrise svoje leve šake. Novine niko ne čuva. Kuvar ipak nečemu može da posluži.
Kada je majka jednog dana rekla: Sva deca crtaju po zidovima, a on ne, taj On sam bio ja, dala mi je ideju da svoje komentare pišem po zidu. Ali, pošto sam bio plašljiv nisam pisao na vidnim mestima. Majka nije pomerala nameštaj, pa sam pomislio da je dobro da pišem iza ormana, iza kreveta.
Ispod police sa knjigama, koja je bila na nogarima mogao sam da se podvučem i olovkom na zidu napišem nešto. Ubrzo sam bio otkriven. Niko nije hteo da me odbrani, iako su zidovi bili za krečenje.
Po zidovima se ne piše niti crta. Naučio sam da se to ne radi, ali sam i dalje radio.
Napisati nešto na zidu u svom stanu je jedno, ali napisati nešto kod nekog drugog, to je tek izazov. Da te ne otkriju odmah, nego za par dana ili meseci.
Pre odlaska kod nekog poznatog ili nepoznatog bih smislio šta da napišem.
Kada bih kod nekoga nešto napisao, tamo mi se više nije išlo mesecima. Onda bih pitao: Kada ćemo da idemo kod... samo da bih proverio da li je neizbrisano ono što sam napisao.

Sunday, January 11, 2015

Kako sam postao Komentator

Azbuka se ne uči od A. Prvo slovo koje sam naučio da napišem bilo je M. Početno slovo mog imena. Gore, dole, gore, dole i slovo napisano. Prvo napisano je malo ličilo na M, a onda je i postalo pravo M. Slovo sam prepoznavao u novinama, u knjigama. Pronalazio sam ga i objavljivao: Našao sam ga. Video sam da može da bude drugačije, pa sam naučio da svako ko ume da piše ima svoja slova, svoje M. Moje M je počelo da se pojavljuje na svakom slobodnom mestu gde sam mogao da ga napišem.

Otac je kupovao dnevne, nedeljne i mesečne novine. Postojalo je mesto gde su novine odlagane, pa sam uzimao one novine koji više nikoga nisu interesovale. Ako majka može da čisti prozore sa novinama, mogu i ja da dopisujem M gde god hoću. Najveće M sam ispisao preko cele strane novina, Politike. prvo kao jedna isprekidana linija, onda linija do linije, sve deblje i deblje, dok nisam olovkom počeo da bušim novine. M izbušeno. Najveće M koje sam napisao. Kada naučim sva slova, onda ću napisati na celoj strani Politike po jedno.

M u maj kada sam slovo naučio.

Kada bi neko rekao: To je prvo slovo tvog imena, ja bih odgovorio da je to prvo slovo meseca maj.
Kada bi neko rekao: To je prvo slovo meseca maj, ja bih odgovorio da je to prvo slovo mog imena.
Zašto ne objavljuju prazne strane u novinama zbog nas koji učimo da pišemo, pitao sam. Ali moje slovo preko cele strane mi je pomoglo da ništa ispod njega ne vidim, ni slova ni fotografije.

M u Branko Miljković, pesnik koga je ubila prejaka reč na slovo M, te 1961.
M u Ernest Hemingvej, pisac koji je te 1961. godine sebe (M)akao.
M u Čiko Marks koji nas nije nasmejao kada je umro to 1961. godine.
M u nagrada "Meša Selimović"koju je dobio pisac Goran Petrović koji se rodio te 1961.
M u Meg Rajan, glumica koja se rodila te godine. Kasnije sam upoznao malu Megi koja me je zvala "Deda sa tabletom".
M u Majkl Džej Foks koji se rodio te 1961. i koji me je naučio da uvek mogu da se vratim u budućnost.

Od velikog slova sam prešao na mala. U novinama bih našao reč i dopisivao gde je imamo mesta M. Očekivao sam da će nešto da se dogodi. To i nije bilo nešto pametno. Sem kada sam M dodavao na mesta koja su menjala smisao reči.
M ispred ulica je pretvorio u Mulica.

Tada me je otac nazvao Komentator.
Ko zna šta će ti još pasti na pamet? rekao je.
Nakon čega sam ja očekivao da mi to nešto padne na pamet. I padalo je.




Saturday, January 10, 2015

Knjiga o knjizi

Mogu da se zaključam i ne izlazim iz stana dok ne završim poslednju rečenicu romana, a da ključ bude završen roman. Mogu da se isključim sa Interneta, tako da nijedna vest, slika, tvit ne dođe do mene i skrene mi misli sa pisanja. Pisanje romana kao pisanje zakona, ali kao što zakon nekada ne može da se primeni, i napisan roman ne mora da bude pročitan, čak ni od pisca. Lakše je o romanu misliti nego ga pisati, jer kada počne pisanje, reči se sakriju, pa jednu nađeš, a dve izgubiš. Manje mi je interesantno pisanje jer sa svaku rečenicu već prošao, pa mi je poznata, a kao poznata nije zanimljiva da se ponavlja. Zato sam odlučio da sebe iznenadim. Počeću da pišem poznato, ali ću završti nepoznato. Svakoga dana po jedna stran i za stotinak dana gotov roman. Ono što ne uspem da kažem na malo strana tek neću uspeti na više.
Mogu da jedem tek nakon napisane jedne strane. Nema strane nema jela.
Kada vidim napisanu knjigu ništa ne vidim. Ne vidim pisca kako je piše. Dizajnera koji je vidi kao nikad viđenu knjigu. Lektora koji ispravlja greške. Grafičara kako od naslova i pročitanog smišlja kako da knjiga izgleda kao da je sama smislila kako će da izgleda. Ne vidim ni pisca koji napisanu knjigu uzima tek odštampanu, otvara je i miriše. Kao da miriše ono što je napisano, a ne boja i papir. Kad vidim napisanu knjigu, sve je svedeno na listove papira koji su lepo spakovani u korice koje su tvrde ili meke, crno-bele ili obojene. Knjiga tako liči na druge knjige. A, niko ne želi da vidi sebe kao nekoga ko liči na druge.
Ovo je knjiga o knjigama i deci.
Ovo je knjiga i komentatoru koji na svemu voli da ostavi svoj trag, neku svoju reč, crtež.
Ovo je moja poslednja rečenica u ovom poglavlju. Možeš da nastaviš dalje i iznenadiš se kao što ću se ja iznenaditi, a možeš i da odustaneš i razmišljaš šta si propustio.

Friday, January 9, 2015

Roman koji u naslovu ima samo jedno slovo ili broj

Moj život nije bogat događajima, tako da za svoj roman moram da ih izmišljam, uvijam u događaje koji su se dogodili, objašnjavm ih kroz živote drugih. Sve postaje istinita izmišljotinja. Moram da ih smišljam tako da od ničega sastavim rečenice koje će me voditi od prve strane do poslednje.
Meni NINova nagrada nije bitna, ali napravivši infografiku o svim romanima i piscima koji su je već dobili, otkrio sam da su do sada postojala dva romana koji su imali najkraće nazive. Jedan je bio Vir, koji je dobio nagradu davne 1974. drugi Tai skoro 40 godina kasnije, 2013.
Moj roman mora da ima manje od 3 slova. A, ne bi morao da ima ni jedno slovo. Zašto u naslovu ne bi bio broj? Na primer 7. Jer ja volim brojeve. A, broj 7 zato što nije deljiv ni sa jednim bždrugim brojem. Čak sam na svom sajtu dugo pisao o brojevima dana. Istina da sam završio roman pre nekoliko godina, on bi imao duži naziv: Već 9 godina M ima devet godina. Onda sam ostao kod početne ideje da roman 7 samo tako počne, a da se završi rečenicom koja bi mogla da glasi: Već 14 godina M ima devet godina, ako roman budem završio 2015. godine.
Ove godine moram da ga završim jer bih da napišem još jedan roman, prvi, pošto je ovo moj drugi roman. Zašto uvek mora da se prvo napiše prvi roman? Roman koji najviše koči jednog pisca, koji ga neprekidno dorađuje, ispravlja, neprekidno sumnja u njega kao da je izdajica. Prvo ću napisati svoj drugi roman, pa tek onda prvi. Roman pripada ciklusu "Svet koji se menja".
Ako je Crnjanski napisao Roman o Londonu,  ja bih mogao roman RoB, baš ovako napisano, ili Roman o Beogradu. To bi bio treći roman sa tri slova.
Mogao bih roman da nazovem po Zoe, jedini roman koji ću napisati. Zoe bi to volela.